Seksualno nasilje je tema o kojoj se vrlo često govori, međutim, dečaci tinejdžeri ostaju nekako zanemareni, ali ne na onaj način na koji svi misle. Ne da se uopšte ne razgovara sa njima, nego to radimo na pogrešan način.

Mnogi roditelji, i to naročito majke, radije smatraju sinove žrtvama nego počiniocima. Trebalo bi da sednemo i iskreno razgovaramo o mnogim stvarima kada je u pitanju seksualno nasilje. Teško jeste, ali naši dečaci treba da razumeju istinske efekte seksualnog nasilja.

U tekstu koji je napisala za časopis "Tajm", Lauri Hals Anderson, autorka knjige za decu "Spik", govorila je o svom iskustvu od dvadesetak godina sa dečacima u tinejdžerskom dobu, koje ima otkako je izašla njena knjiga. Pošto knjiga tematizuje silovanje i njegove posledice, mnogi njeni susreti sa tinejdžerima se zasnivaju na razgovoru o seksualnom nasilju.

Primetila je da su devojčice prve koje se oglašavaju, ali to ne znači da se dečaci isključuju iz razgovora. Način na koji se dopire do njih je drugačiji. Dok su neki spremni da o tome razgovaraju otvoreno u grupi, mnogi joj radije prilaze kasnije kako bi privatno razgovarali. Ovi dečaci traže nekoga ko će ih uputiti, bez obzira da li se radi o nekoj njihovoj traumi ili slučaju neke drugarice koja prolazi kroz traumu i seksualno nasilje. Očajnički žele da razumeju šta bi trebalo da rade.

Tinejdžerima je potreban siguran prostor da razgovaraju o seksu, pristanku na isti i nasilju. Potreban im je vodič o tome šta da rade ukoliko im se prijatelj otvori i prizna da je žrtva nasilja, ili pak nasilnik. Ukoliko smo mi tu za njih, i oni će biti u boljem stanju da budu tu za nekog drugog, dobrog ili lošeg. Dajući im informacije i podršku koja im je potrebna, omogućićemo im da govore u ime onih koji ne mogu, pa čak i ako su oni sami ta osoba.

Zbog način na koji se razgovara sa dečacima o silovanju, postoji strah da će naši dečaci biti optuženi da su žrtve. Nisu oni žrtve. U izveštaju Odeljenja za pravosuđe iz 2000 godine zabeleženo je da je 96 posto izvršilaca seksualnog nasilja koji su prijavljeni policiji, muškog pola. 96 posto nisu žrtve.

U svom eseju, Anderson je izjavila vrlo važnu stvar:

"Nijedan tinejdžer mi nije prišao i priznao mi da je silovao nekoga, ali mnogi su rekli:'Možda sam malo preterivao i vršio pritisak', ili 'Pa, bili smo pijani' ili ' Stvari su otišle izvan kontrole, pa je posle te večeri odbijala da razgovara sa mnom'. Nijedan me ne pogleda u oči kada ovo govori. Nisu ponosni na sebe. Njihov zbunjeni sram me u isto vreme i rastuži i razjari."

Moramo bolje da razgovaramo kada je u pitanju pristanak na odnos. Stvaranje razumnog dijaloga je jedini način da se oni ne zbune o prelasku granice. Nikada nije kasno da razgovarate sa svojim sinom. Tinejdžeri imaju razvijen mozak i nisu toliko nezainteresovani za razgovor sa nama kako mislimo.

Ono što najviše otvara oči od Andersoninih reči, jeste da već 20 godina razgovara o knjizi "Spik", i bez obzira na sve, postoje dečaci koji će se raspravljati o tome da je njen glavni junak bio pijan i da je imao pozitivnu interakciju, te devojka u stvari i nije silovana.

"Nisu oni posramljeni, oni su bolesno informisani", izjavila je. Glavni problem je što oni ne veruju da naizgled normalan i fin dečko može biti silovatelj, iako veliki broj zaista jeste.

Ukoliko ikad poželimo da se pokrenemo napred, moramo da promenimo način na koji razgovaramo sa svojim sinovima, i to naročito tinejdžerima. Učenje da "Ne znači NE" je jako dobar početak, ali postoji mnogo nijansi na koje moramo obratiti pažnju. 

Ti muškarci iz knjige koji vrše nasilje, i muškarci i dečaci poput njih, predstavljaju realnost kako zapravo izgleda seksualno nasilje, i ukoliko ne učimo svoje dečake, oni mogu krenuti istim putem.

Kao roditelji dečaka, moramo da budemo načisto sa tim šta pristasnak predstavlja. Jedan od najlakših načina je da im to demonstriramo. Sve to ide mnogo izvan fizičkog. Od ogromne je važnosti i da ih naučite da čitaju znake, jer u takvim situacijama devojčice neće uvek progovoriti, a oni ipak treba da znaju da njihova tišina ili drugačije ponašanje ne predstavljaju pristanak.

Razgovor sa sinovima tinejdžerima o seksu nije nimalo lak, ali je zaista potrebno posvetiti mu mnogo više pažnje nego što većina nas radi. Nikada nećemo biti u mogućnosti da potpuno zaustavimo seksualno nasilje, naravno, ali možemo se kretati napred tako što ćemo detaljno i posvećeno razgovarati o seksu i pristanku na isti.

Učenje da čitaju znake, učenje da iskrivljena svest (pijanstvo ili droga) ne znači da pristanak nije potreban, razgovor o efektima seksualnog nasilja na žrtvu, i biti uvek tu da saslušamo i odgovorimo na bilo kakvo pitanje su osnovne stvari i ključ ka boljoj generaciji dečaka.