Devedesetih godina prošlog veka istraživači su otkrili vrlo specifične razlike u igri kod dece sa autizmom u poređenju sa drugom decom sličnog uzrasta. Umesto da kotrljaju automobile, mogli su da ih ređaju u niz po veličini i boji ili su, na primer, kada su imali potrebu da prikažu nekoga tokom igre uloga ili zamisle da je lutka živa, nailazili na poteškoće. Ovo je sugerisalo jednoj od osnivača UCLA Centra za istraživanje i programe autizma, dr Koni Kazari, da bi program pomoći autističnoj deci trebalo da se zasniva na igri, kako prenosi Novochag portal.

„Nisam očekivala takav efekat“: majka deteta sa autizmom govorila je o novoj terapiji

Roland je jedino dete Alije i Artura. Kada je dečak imao 1,5 godina, njegova majka je počela da primećuje posebnosti u njegovom ponašanju: nije se odazivao na svoje ime, nije bilo gesta pokazivanja - umesto toga, beba je vodila majku za ruku do onoga što mu je trebalo. Deca ga nisu zanimala, njegov govor nije bio režiran – jednostavno je govorio reči u prazno, a osim toga, igrao se veoma čudno – tačnije nije se igrao igračkama. Bilo je veoma teško ići sa njim na igralište: mogao je da oduzme deci igračke ili da plače jer mu deca ne daju svoje igračke.

Sa 2 godine, doktor je potvrdio strahove roditelja - dečak je imao autizam. Autizam je najčešći razvojni poremećaj, a prema najnovijim podacima javlja se kod svakog 36. deteta u svetu. Ovaj poremećaj karakterišu teškoće u socijalnoj komunikaciji i interakciji, kao i poteškoće u obradi senzornih informacija i ponašanja koje se ponavlja. Ne postoji „pilula za autizam“, ali to ne znači da se takvoj osobi ne može pomoći. Savremeni programi pomoći pomažu autističnim osobama da se nose sa mnogim poteškoćama i razviju svoj potencijal.

Alija, Rolandova majka priča: „Prvi osećaj je neverovatna konfuzija. Ali mnogo je pomogao doktor, koji mi je odmah rekao koje metode pomoći deluju i na šta ne vredi gubiti vreme, a pomogle su i priče drugih roditelja dece sa autizmom. Stoga smo odmah počeli da tražimo programe pomoći u ponašanju i tako smo završili u Centru za podršku porodici Golo srce.

Tamo je Roland započeo obuku u JASPER programu, koji je razvila dr Koni Kazari. Pre početka intervencije, specijalista je procenio razvoj dečijih veština igre i komunikacije, odredio ciljeve intervencije i odabrao motivacione igračke.
“Zamislite da ulazite u prostoriju u kojoj se održava sesija intervencije za ovaj program. Šta ćete videti tamo? Igračke odgovaraju stepenu razvoja deteta, raspoređene su na određeni način i „očekuju“ dete. Sve ovo se radi tako da dete pokaže interesovanje i počne da se igra.”

Odrasli i dete počinju da se igraju

Odrasla osoba reaguje na dečje postupke: na primer, ako je dete odlučilo da u kuću postavi nekoliko figura ljudi, odrasla osoba pojačava ovu ideju i čini isto: imitira dečje postupke i uključuje se u komunikaciju. Ako se dete ne angažuje, odrasla osoba pomaže detetu da se vrati na pravi put. Pored toga, odrasla osoba stvara mogućnosti da dete nauči nove veštine igre i komunikacije.

„Nisam očekivala da će biti takvog efekta“, kaže Alija, „ali sada, sa 4 godine, Rolandovo igranje je postalo isto kao i deca bez posebnih osobina. Na primer, kupili smo mu lutku, a on se brine o njoj, kupa je, stavlja je na nošu. Takođe se brine o medvedu i dinosaurusu. Voli da se igra doktora ili dinosaurusa koji juri druge, ili vatrogasca koji spasava zečiće. Roland je shvatio da dvoje ljudi mogu da se igraju zajedno i sada se često igramo zajedno. Počeo je da se igra sa drugim momcima na igralištu. Zahvaljujući programu, on je razvio govor i može, na primer, da predloži da se igramo šuge ili zajedno izgradimo zamak od peska.”

“Govor pomaže Rolandu ne samo da igra, već i da kaže šta hoće ili ne želi, i zato je njegova histerija nestala. Naravno, problemi i dalje ostaju, na primer, teško mu je da deli igračke, ali porodica nastavlja da radi na programu zasnovanom na primenjenoj analizi ponašanja. Pored toga, Roland ide na časove opšteg obrazovanja u biblioteci, gde dečak uči sa običnom decom, a ovde stiče prve prijatelje.”

Program postoji već 20 godina, fondacija Golo srce ga sprovodi u Rusiji već 4 godine, a tokom godina su ga završile stotine dece sa autizmom. Kao rezultat toga, deca koja su jedva uspostaviljala kontakt očima počinju da to rade kako bi podelila, kada se desi nešto neočekivano, oni prvi put izgovaraju zvukove, oni koji su izgovorili samo jednu reč počinju da izgovaraju fraze, a deca koja su obično insistirala na upotrebi jedne reči, tip igračke, fleksibilni su i biraju druge igračke. Ne samo stručnjaci, već i roditelji mogu koristiti strategije programa u svakodnevnom životu.

(Yumama/J.D.)

BONUS VIDEO

Mama objavila snimak - razlika između deteta koje ima i nema ADHD TikTok/sueomanii