Kako je izgledao prvi dan škole, odnosno 1. septembar u Jugoslaviji? Deca su se više igrala, đačke torbe sa nalepnicama Mirka i Slavka bile su popularne među mališanima, u školu su deca iz komšiluka išla u grupi, a učiteljica je uvek bila u pravu.
Đačke torbe su bile lakše jer je bilo manje udžbenika i sveski, a cena im je bila povoljna i pristupačna. Deca su bila srećna, bezbrižna, radovala bi se školi, osim trenutku kada bi ijh učiteljica po kazni poslala u magareću klupu.
U školu se išlo čoporativno, a igra i druženje bili su iznad svega. Roditelji nikada ne bi stali na stranu deteta. Različiti su bili pristupi profesorima i nastavi, kao i razredi i školskeklupe...
U razgovoru za Startnews 50-godišnjim Bojana Radić prisetila se svojih školskih dana.
Nije bilo važno imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne obitelji. Svi smo bili isti, pred učiteljima, pred kolegama. 50-godišnja Bojana dobro se seća svojih školskih dana. Ponekad su deca išla u školu sa sedam godina, a osnovno obrazovanje trajalo je osam godina. Pre početka nastave, prvog dana škole, okupili su se prvačići iz naselja i zajedno krenuli u školu.
"Više je bilo druženja vani, na otvorenom. Prije škole smo se sretali na igralištu i zajedno išli tamo, poslije škole smo se opet družili", kaže Bojana. Dakle, deca su išla sama u školu, roditelji ih nisu doveli i ostajali sa njima.
Kad su došli u školu, obuli su se u papuče. Nije ih čekalo slavlje niti pevanje pjesama, kao što je danas slučaj u školama. Usledila je prezentacija školskih pravila, a razlika je bila i u proveri znanja. Ako se danas ocene počinju dobijati tek u drugom razredu, za vreme Jugoslavije školarci su ih dobijali već u drugom polugodištu prvog razreda. "U prvom smo polugodištu umjesto ocjene dobili markice: pčelica je bila ekvivalent petici. U drugom polugodištu smo već ocijenjeni", kaže Bojana.
Pritom naglašava da nije bilo najavljenih testova (kao danas): nastavnik te u svakom trenutku mogao pozvati pred tablu i proveriti tvoje znanje.
Učiteljica je uvek u pravu
Školska pravila su nalagala da se ustane svaki put kad na nastavu dođe "drugarica", kako su u to vreme nazivali učiteljice. Tako su joj iskazivali poštovanje. Školska pravila su takođe naglašavala da je učitelj uvek u pravu. Deca joj nisu smela ništa prigovarati niti joj biti neposlušna.
"Prijateljeva riječ je bila svetinja. Roditelji nikada ne bi stali na stranu djeteta, protiv učitelja, kao što je to danas slučaj. Mogla je jednostavno zapisati što si radio u bilježnicu. Onda si to morao pokazati roditeljima. Ako ste previše brbljali, ili niste obraćali pažnju na nešto tijekom sata, stajali bi pred pločom za kaznu."
Školski pribor nekad davno
Bojana se najviše seća školskih torbi iz tog razdoblja: "Najlepše torbe imala su ona deca čiji su roditelji radili u zemljama nemačkog govornog područja."
Većina ih je nosila torbu marke Jugoplastika. Sve su torbe morale imati reflektore, kaže : "Na ovo su me podsetile i prijateljice."
Torbe su bile četvrtastog oblika i puno lakše nego danas. "Imali smo manje radnih bilježnica, manje udžbenika... Naravno, morali smo ih kupovati, ali ne u tolikoj mjeri. A nisu bili ni toliko skupi", dodaje Bojana.
Najskuplji školski pribor u vreme Jugoslavije bile su bojice marke Jolli. "Onaj koji je imao "Jollike" bio je kralj", sa smeškom na licu se prisjeća Bojan, objašnjavajući da su se u to vreme bojice ove vrste mogle nabaviti samo u Nemačkoj. "Sjećam se nevjerojatnog oduševljenja srebrnim i zlatnim bojicama. To je stvarno bilo nešto posebno. Ako su ostale bojice još bile cijele, srebrne i zlatne su već bile sasvim male, naoštrene, jer ih je koristio cijeli razred - svi smo ih dijelili posudili, iako imao ih je samo jedan u razredu".
Bojana se priseća i kako je koristila zaštitne folije za sveske i knjige. "Morali smo zamotati sve bilježnice. Roditelji su nam pokazali kako se to radi, a onda su djeca sama zamotala bilježnice", objašnjava.
Bratstvo i jedinstvo
"Odgajane smo u duhu druženja. Druženje je bila ključna riječ", objašnjava Bojana kako su se međusobno pomagale i retko se događalo da netko bude izguran iz društva. Ako je nekome trebala pomoć, drugi su rado pomogli. "Nitko nije bio istisnut iz društva. Nije bilo važno da imaš li petice ili jedinice, bez obzira na to jesi li iz bogate ili siromašne porodice. Svi smo bili isti: pred učiteljima, pred kolegama."
Neke se stvari nisu toliko promijenile
Smatramo da je danas prvi dan škole puno drugačiji nego pre 40 godina. Međutim, neke stvari se nisu promenile. "Kad smo krenule u školu, osećale smo se važnima. Bila je to velika životna prekretnica", objašnjava Bojana, a mnogi prvačići i danas bi se sa njom složili.
(Yumama/Startnews,hr)