O autizmu se poslednjih godina priča mnogo, ali se čini da uprkos tome postoji mnogo nepoznanica, kao i zabluda vezanih za ovaj poremećaj. Zbog toga smo na ovu temu razgovarali sa master defektologom Kristinom Galić, koja nam je najpre otkrila koje su po njenom mišljenju najveće zablude vezane za autizam.
"Zablude koje sam najčešće čula bile su: dete gleda u oči, što znači da nema autizam; dete je toplo i drago, voli drugu decu, što znači da nema autizam; dete je pametno, što znači da nema autizam. Deca u spektru autizma gledaju druge u oči, u manjoj ili većoj meri. Ono što mi kao dijagnostičari posmatramo jeste da li dete ostvaruje kontakt pogledom u trenucima kada inicira interakciju, i kada se na nju odaziva, kada potražuje nešto, kao i kada deli svoja interesovanja sa drugima. Mnoga deca u spektru će gledati u lice drugih ljudi, u njihova usta, pa i u oči, ali ne i u trenucima kada nešto potražuju, komentarišu ili zahtevaju od drugih. Takođe, kontakt pogledom prilikom započinjanja interakcije ili odazivanja na istu dete treba da ima i sa manje poznatim ljudima, ne samo sa ukućanima i roditeljima. Inicijalna stidljivost prilikom pregleda je u redu, ali ako i nakon opuštanja dete ne uspostavlja kvalitativno adekvatan kontakt pogledom tokom direktne interakcije, to može biti jedan od znakova koji bi potencijalno skrenuli pažnju u pravcu spektra autizma".
Galićeva, koja inače vodi i Instagram profil Autizmologija, istakla je da su deca u spektru autizma topla i draga, te da ponekad iskazuju tu svoju toplinu na drugačji način.
"Ponekad je njihov način iskazivanja te topline i bliskosti drugačiji (stiskanje našeg lica, stiskanje naših zglobova, ulazak u naš lični prostor), a ponekad je baš onakav kakvim ga i zamišljamo – zagrljaj, bliskost, poljubac. Ne postoji naučna utemeljenost iza ideje da su deca u spektru hladna, te da beže od drugih ljudi i druge dece. Naprotiv, mnoga deca u spektru žele da imaju drugare, ali su često socijalno nespretni u načinu ostvarivanja interakcije. Možda će im se približiti, ali će ćutati uz njih. Možda će im prići i glasno reći 'muuu' jer su opčinjeni kravama. Možda će ih gurkati i brzo pobeći očekujući da će drugo dete potrčati za njima. Možda će im prići i uvek na isti način započeti interakciju sa 'Zdravo, mogu li da se igram sa vama?' Spektar mogućnosti je širok ali je zajednički imenitelj socijalna nespretnost da se 'pročita' energija grupe, da se 'ukači' tema razgovora, da se socijalno prikladno postane deo vršnjačke grupe".
Defektološkinja nam objašnjava da deca u spektru autizma mogu da imaju i pridruženu intelektualnu ometenost, ali da to nije pravilo.
Najčešći simptomi
Pitali smo je i zbog kojih simptoma roditelji najčešće posumnjaju da dete ima autizam.
"Ono što roditelji po pravilu prvo primete jeste izostanak govora. U poslednje vreme, sa obzirom na sve veću zastupljenost širenja svesti o autizmu, roditelji se javljaju i sa zabrinutošću povodom izostanka pokaznog gesta, kao i prisustvom određenih stereotipnih radnji kod deteta, ali u nedovoljnoj meri. I dalje se nažalost dešava da se roditelji jave sa detetovih tri i po, četiri godine, nakon što dete ipak nije progovorilo, a čekao se taj čuveni 3. rođendan. Kažem nažalost, jer pokazni gest očekujemo između 10 i 12 meseci, prvu reč sa značenjem između 12 i 16 meseci, prvu elementarnu rečenicu najkasnije sa 24 meseca – a mi imamo dete od 36, 42 ili 48 meseci koje ne govori, i koje, što je još važnije ne komunicira".
Galićeva naglašava da, po njenom mišljenju, roditeljima često promakne detetovo razumevanje govora.
"Često roditelji kažu, i zaista to i misle, da dete sve razume – samo ne govori. A kada se dete negde dublje ispita, dođe se do zaključka da ono zapravo ne razume govor, već pojedine kontekstualne, situacione naznake koje roditelji tumače kao razumevanje govora. Na primer, roditelj ide ka ulaznim vratima i nosi detetovu tašnu dok govori 'Hajde dođi, obuvamo se, idemo napolje' i dete zaista dolazi i seda da bude obuveno. Ali dete nije razumelo šta je majka rekla, već je razumelo kontekstualnu, logičku situacionu naznaku da majka + tašna + blizina ulaznih vrata znače obuvanje i odlazak napolje. Suštinsko razumevanje znači da dete već sa 10 meseci može da ima razumevanje visoko frekventnih pojmova u svom okruženju: lopta, knjiga, mama, zeka ili već neki drugi objekat koji dete voli i često vidi, te da na nalog 'Ma gde je lopta/knjiga/zeka?' usmerava svoj pogled ka tom objektu ili ga uzima i donosi. Sa navršenih godinu dana navedeno ponašanje već definitivno očekujemo".
Česti simptomi koji se zanemaruju
Dok neke simptome roditelji maltene odmah povezuju sa autizmom, ima i onih koji se javljaju relativno često, a mame i tate ih ne uzimaju u obzir kao potencijalni znak ovog poremećaja.
"Rekla bih da je u pitanju izostanak komunikacije i interakcije. Iako suštinski korenski simptom autizma, čini mi se da često ostaje neprepoznat. Ljudi često misle da komunikacija i interakcija počinju sa govorom, ali to je sasvim pogrešno. Dete komunicira mnogo ranije! Već sa osam meseci započinje takozvana namerna komunikacija. Do tada je dete komuniciralo svoje potrebe kroz plač i nelagodu, i roditelji su to prepoznali kao glad ili punu pelenu, ali ta komunikacija nije bila namerna, svesna. Nasuprot tome, sa osam meseci dete počinje svesno i namerno da komunicira sa svojom okolinom, iako još uvek nema ni jednu jedinu reč. Ta komunikacija počinje usmeravanjem pogleda, facijalnim ekspresijama, pokazivanjem otvorenom šakom koja kasnije prelazi u izolovani kažiprst, ukazivanjem na objekte koje dete želi, odnosno na objekte koji su mu interesantni ili dragi. Dete počinje da primećuje šta je to što privlači pažnju roditelja, te onda svesno i namerno vrši određene radnje sa tim ciljem – baca igračke, dira šta ne sme uz vragolast pogled ka mami, đuska uz muziku ako je to zasmejalo roditelja itd. Suština svih navedenih ponašanja jeste u razmeni pogleda između bebe i roditelja, i kasnije od 10. meseca između bebe, objekta i roditelja. Dete istrajava u određenom ponašanju, te menja kanale komunikacije ako prethodni nije doveo do ispunjenja cilja. I sve navedeno očekujemo pre prvog rođendana. Ponekad deca sa 18 meseci, dve godine pa i više odu na pregled usled izostanka govora, a sve gorepomenuto biva skrajnuto i podvedeno pod govorno-jezičko kašnjenje – a nije".
Defektološkinja nam je objasnila i da simptomi autizma moraju da se ispolje najkasnije do treće godine život deteta.
"Najčešće ispoljavanje jasnijih kliničkih znakova autizma jeste između 15. i 24. meseca, a najkasnije do 36 meseci odnosno tri godine".
Šta kada roditelji posumnjaju na autizam
Bilo da primete simptome kod deteta sa deset, 15 ili 36 meseci, evo šta treba da bude prvi korak roditelja.
"Moj savet bi bio da pronađu nekoga ko se bavi autizmom i od njega zatraže mišljenje. Dakako da je dostupnije otići u razvojno savetovalište u okviru primarne zdravstvene zaštite ili pronaći najbližeg logopeda/defektologa, ali kada je u pitanju davanje mišljenja o tome da li je dete u spektru ili ne, nebrojeno puta se pokazalo da pedijatri, psiholozi, logopedi, defektolozi koji se ne bave nužno autizmom ne raspoznaju adekvatno rane znake te odlažu početak tretmana ili naprosto zaobilaze ukazivanje na činjenicu da je u pitanju celoživotno stanje sa kojim će dete i cela porodica živeti. Detetu će trebati tretman, to nije sporno, i idealno je da ga pronađu negde u svojoj blizini te da sama porodica ne trpi dodatne pritiske usled putovanja, razdvajanja ili promene mesta boravka. Ali kada govorimo o samom mišljenju o tome da li je dete u spektru autizma ili ne, to je potrebno da obavlja dečiji psihijatar, psiholog, logoped ili defektolog koji ima kvalifikacije za to", rekla je Galićeva, pa otkrila i šta je njen savet za roditelje dece sa autizmom:
"Dišite. Vaš život se nije završio u trenutku kada ste saznali da vaše dete ima autizam. Tada je počeo. Jedan drugačiji, do tada nepoznat, možda naizgled zastrašujuć, ali sasvim vaš - novi život majke i oca deteta u spektru autizma. Vaše dete je i dalje vaše dete. To su njegove oči, i njegova kosa. Njegov pogled i osmeh. Iako se za vas možda sve promenilo, u njemu, suštinski, sve je isto. Ono će vas i dalje gledati isto, sa ljubavlju i toplinom. Ljubav je ista, i ona se ne menja. Ona je jedina konstanta kroz svaki životni put na koji vas ovo iskustvo nanese. Ako vam se plače, u redu je da plačete. Ako ste ljuti, u redu je da budete ljuti. Izbacite to iz sebe. Danas. Sutra. Za 5 godina, i za 10. Ta osećanja će dolaziti u naletima, i to je u redu. A kada prođu, pogledajte u svoje dete. U sebi nabrojte barem pet stvari koje ste zajedno sa vašim detetom postigli. Osvrnite se na sve što ste pregurali da biste danas bili tu gde jeste. Duboko udahnite, i nastavite dalje. Okružite se dobrim ljudima. Rodbinom, prijateljima, terapeutima. Neki ljudi će otići iz vašeg života, i to je u redu. Napraviće mesta za neke nove, koji će vas razumeti više – vas i vaše dete. Tražite pomoć kada vam je potrebna, ovaj put nije stvoren da kroz njega idete sami. Ako vam treba jedan dan da budete sami, tražite to. Ako vam treba da se vratite na posao, tražite to. Ako vam sada treba da samo budete sa svojim detetom, tražite to. Ne postoje ispravne i pogrešne želje. Postoje samo vaše želje, i vaše potrebe. I za kraj, ne zaboravite, pre nego što ste bili nečija majka, nečiji otac, bili ste nečija supruga, nečiji suprug; nečija prijateljica, nečiji prijatelj; žena, muškarac. I ta osoba je i dalje tu, u vama. Niste loš roditelj, ako negujete tu osobu u sebi – naprotiv, tada ste celi. I samo kao celi, vašem detetu možete biti ceo svet".
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
BONUS VIDEO: