Mališani prolaze kroz proces razvoja novih veština u nekom predvidljivom vremenu, a kod većine njih u određeno vreme se razvijaju i pojedine veštine. Kada dete dostigne određene godine, a ne usvoji veštine koje se u tom uzrastu očekuju, roditeljima bi to trebalo da bude pokazatelj da možda nešto nije u redu.

Kako izgleda simbolička igra kod dece koja imaju probleme ili poteškoće u razvoju, i mogu li se prema igri prepoznati pojedine poteškoće?

Socio-emocionalni problemi 

Kada deca imaju izraženije socio-emocionalne probleme i počnu da razvijaju probleme u ponašanju, onda je i njihova igra specifična.

S razvojne tačke gledišta kod njih sve u redu, ali tematski su to uglavnom agresivne igre, i igre moći i kontrole. Pod agresivne, misli se na bilo koju tematiku koja uključuje oružje, borbe ili Bobo lutku (lutka za udaranje). Neretko vole da budu ti koji pobeđuju, jer im u 'stvarnom' životu fali osećanje kompetencije i sigurnosti i iza agresivnog ponašanja se gotovo uvek kriju tuga, nesigurnost i usamljenost.

Upravo zato je važno s jedne strane pružiti takvoj deci priliku da proigraju te emocije, pri čemu neće nikoga zaista povrediti, a pritom im pružiti osećaj utehe, ljubavi i sigurnosti. Zato se terapija igrom i smatra kao idealna metoda rada prvenstveno s decom koja imaju različite oblike socio-emocionalnih poteškoća. 

Problemi senzorne integracije 

Nekad deca vole igru koja uključuje mnogo fizičkog kontakta ili na primer vrtenje u krug, a s druge strane možda ne žele da se igraju igračkama sačinjenim od određenih predmeta ili ne vole da je igra glasna. Senzorna integracija je način na koji mi organizujemo naše osećaje, od receptivnog organa do našeg mozga. Kada je prisutan neki poremećaj, to znači da komunikacija između receptivnog organa i mozga nije dobra, ali su sami organi zdravi i normalno funkcionišu.

U prvom primeru reč je o hiposenzitivnoj deci, kojoj je potrebno više nadražaja kako bi zadovoljila svoje senzorne potrebe, a u drugom slučaju reč je o hipersenzitivnoj deci, koja određene nadražaje percipiraju kao prejake ili previše intenzivne. Kada je deci potreban dodatni nadražaj, pogotovo u smislu fizičkog kontakta, ona mogu da budu percipirana kao agresivna ili nametljiva deca i ometaju igru druge dece.

Problemi sa senzornom integracijom se mogu (ali i ne moraju) javiti zajedno s nekim drugim poteškoćama i zato se retko uoče, a deca se okarakterišu kao problematična ili nespretna (problemi s vestibularnim sistemom – sistemom ravnoteže). Zbog svega toga, može doći do slabijeg razvoja igre ili kašnjenja na pojedinim područjima, jer se dete boji upuštanja u pojedine aktivnosti, zbog povratne informacije neuspeha. 

Poremećaji iz autističnog spektra 

Jedna od glavnih karakteristika i problema poremećaja iz autističnog spektra je siromašna simbolička igra. Pritom je ta igra disharmonična, kada se gleda razvojno kroz prethodno navedenih šest aspekata razvoja simboličke igre. Jedan od razloga za loš razvoj simboličke igre su već spomenuti problemi senzorne integracije, koji su gotovo uvek prisutni kod dece iz autističnog spektra i problemi s teorijom uma, koja im onemogućava naprednije igranje uloga i proigravanje emocija.

Ako deca ne razvijaju svoju igru, ne razvijaju svoje oruđe kojim uče o svetu i bore se s izazovima koji svet stavlja pred njih. Međutim, deca iz autističnog spektra imaju veliki potencijal razvoja igre, ako se sistemski podstiču, i ako im se pruža informacija da su sigurni i da je igra koju igraju sigurna. Odnosno, zadatak terapeuta je da se pobrine da igra bude sigurna i da se dete oseća kompetentno.