Mala količina kolostruma, odnosno prvi gutljaji koje beba posisa, modifikuju imuni odgovor novorođenčeta za čitav život, kaže dr Đurđica Ćećez, pedijatar na Klinici "Narodni front" u Beogradu.

Snaga kolostruma je do te mere značajna da mnogi neonatolozi nastoje da se tek rođenim, a bolešljivim bebicama da bar nekoliko kapi prvog majčinog mleka, kako bi se uspostavio pravi imuni odgovor.

Mamino mleko je važno i za odbranu bebinog organizma od ranih respiratornih i stomačnih infekcija, a njegov bogat sadržaj se utemeljuje kao imunološka zaštita (štiti čak i od malignih bolesti). Proces dojenja, odnosno taj prisni kontakt sa majkom - ima psihološki značaj za bebu, koja je spremna da odmah po rođenju sama dopuže do mamine dojke, pronađe bradavicu i počne da sisa! Ova veština je prirodna potreba novorođenčeta da nastavi kontakt koje je imalo sa majkom prethodnih devet meseci. Refleks sisanja je urođen, kao i refleks hvatanja (koji je razvijen do te mere da novorođenče može da se održava dok «visi», tj. dok se šačicama drži za dva mamina ili tatina prsta).

Prva trauma

Dr Đurđica Ćećez podseća da bebica u stomaku boravi u toploj, tamnoj sredini, gde sluša otkucaje maminog srca, rad njenih creva, šum plodove vode...

"A onda dolazi vreme rođenja, kreću kontrakcije i bebica izlazi napolje. Trauma rođenja je prva trauma sa kojom se sreće svako od nas: iz zaštićene sredine, koja obezbeđuje osećanje blaženstva i sreće, bebica stiže u spoljni svet - gde je dočekuju jako svetlo, oštri zvuci, često i pljesak po guzi da bi što bolje, što pre i što jače zaplakala."

Pritom, niko ne razmišlja kako se to malo biće oseća u novoj, njemu nepoznatoj sredini! Šta bi se desilo sa nama kada bi nas deportovali u neku potpuno stranu sredinu, u kojoj ne znamo šta nas čeka?

Dojka kao izvor sigurnosti

Bebe imaju strah od napuštanja, tako da je mamina dojka izvor sigurnosti i ljubavi, jer beba ima potrebu da bude prihvaćena. Dok je u stomaku, to malo biće čitavim svojim telom, preko kože, oseća majku. Koža je i najveći receptorni organ, pa zato bebu najbolje smiri topao zagrljaj. Kako to izgleda u praksi?

"Često smo u prilici da čujemo zastarele stavove: «Nemoj da uzimaš bebu svaki put kada plače! Nemoj dugo da je držiš na dojci! Dovoljno je da sisa 15 minuta...». Sve je to pogrešno. Bebe su ličnosti u malom, koje tek rastu, pa nije dovoljno da budu samo nahranjene. One imaju potrebu za bliskošću, jer od trenutka presecanja pupčanika i razdvajanja od majke - osećaju strah. Dojenjem se uspostavlja najbliži, najintimniji kontakt, dragocen za bebu do te mere da u dojci traži i nalazi simboličnu zamenu za pupčanik. To su trenuci koji je podsećaju na vreme provedeno u materici, dok su ona i mama bili jedno, podsećanje na period sreće i blaženstva, period potpune zaštićenosti."

Ja sam usamljena

Plač je svojevrstan govor bebe, ona plačem uvek nešto saopštava: da je gladna, mokra, da joj je hladno, ili da je nešto boli...

"Majke najčešće bebin plač tumače kao znak da je gladna, pa je stavljaju na dojku, gde bebica ubrzo zaspi. Zatim je spuste u krevetić, a ona uskoro ponovo počinje da plače. Majka je iznova stavlja na dojku, i... tako više puta. U strahu da beba plače zato što je gladna, majka misli da nema dovoljno mleka, pa olako prelazi na prihranjivanje. Moje iskustvo pokazuje da bebica plačem najčešće saopštava: «Uzmite me, plašim se», ili: «Ja sam usamljena!»."

Dodir kože najefikasniji

Dr Đurđica Ćećez savetuje majke da priviju dete uz sebe, na golu kožu - jer je to najbolji, najefikasniji način da se ono smiri. Pored toga, da bi potomstvo bilo zdravo i srećno, važno je da i mame budu srećne, zadovoljne, mirne, opuštene...

"Bebe su kao sunđer, sve upijaju. Bez obzira što nemaju do kraja razvijenu koru mozga, imaju veoma razvijen osećajni mozak, pa osećaju svaku emociju majke. To je takozvani limbički sistem, deo mozga u kojem su smešteni centri za osećanja. Inače, osećajni mozak utiče na imuni sistem. Kasnije dolazi pod kontrolu kore velikog mozga, a osećanja iz najranijeg perioda tu zauvek ostaju."

Kad se beba uplaši

Majke su često preplašene, nedovoljno smirene, ne znaju šta beba hoće, nevešto prepoznaju njene potrebe, ne shvataju da je najbolje za bebu da je stave uz sebe - tako da čuje otkucaje maminog srca, da joj šapuću i maze je.

"Naše majke obično uzmu bebu i energičnim, odsečnim pokretima je ljuljuškaju. Pritom ispuštaju zvuk koji liči na šištanje, umesto da tiho pevuše i tepaju bebi. Ni grubo ljuljuškanje, ni zvuk koji zaista liči na šištanje - ne prijaju bebi, pa ona sve više unezvereno plače. Stvara se začarani krug: majka u strahu zato što ne zna šta je bebi, a beba neprestano uplakana. Ukoliko beba dugo plače, to dovodi do jakog negativnog emotivnog naboja, pa je potrebno dosta vremena da je smirimo.

Bez bebeće discipline

Dr Đurđica Ćećen naglašava da saveti u stilu: «Pusti je da plače, plačem razvija pluća, nemoj da je razmaziš, ne navikavaj je na ruke...» neće da usreće bebu.

"To su pokušaji da se disciplinuje malo biće koje još nema razvijenu koru mozga i koje ne može da se disciplinuje. Najviše što možemo da uradimo jeste da bebicu pravilno hranimo, da zadovoljavamo njene potrebe jer samo zadovoljno dete ima šanse da odraste u zdravu, uravnoteženu ličnost. Kao loš primer mogu da se navedu neka ratnička plemena, koja su imala običaj da decu disciplinuju od najranijeg uzrasta. I, šta se time dobijalo? Stidljive, nesigurne, na kraju agresivne osobe."

Spremno za veliki svet

Kako da dete postane samopouzdano, otvoreno, spremno za komunikaciju sa drugim osobama? To se postiže upravo u ranom periodu odrastanja, kroz proces dojenja i bliskost sa majkom, koja bebici uliva osećaj sigurnosti. Na taj način se ostvaruje i generacijska veza roditelja i potomaka.

Dr Đurđica kaže da nije slučajno što se kod nas za trudnu ženu kaže da je noseća.

"Nosite vašu bebu što više, držite je uz telo, ne puštajte je da plače i da ostaje dugo sama u krevetiću. Više od svega joj je potreban dodir, fizički kontakt. Čak i kada je gladna, ukoliko je zagrlite", lako će da se umiri. Uostalom, to je deo naše tradicije: pri susretu se ljubimo, pri razgovoru dodirujemo. Život počinje dodirom, dodirom i završava...