O tome koji su najčešći urođeni deformiteti stopala, kako ih prepoznati i lečiti, savetuje dr Tatjana Jevtić, fizijatar sa Instituta za majku i dete.

Urođeni deformiteti stopala

Urođeni deformiteti stopala koji se dijagnostikuju kod novorođenčadi nisu retki, i mogu da budu posturalni i kongenitalni. Posturalni nastaju nakon normalnog formiranja dela tela, a zbog neadekvatnog položaja fetusa u uterusu (materici).

Kongenitalni deformiteti, malformacije, predstavljaju strukturne anomalije nastale u toku organogeneze. Tačan uzrok nije poznat, a brojne teorije pokušavaju da objasne njihov nastanak. To su embriološka teorija (zastoj u razvoju), mehanička (teorija pritiska), neuromuskularne, vaskularne i teorije koštanih, mišićnih i ligamentarnih anomalija. Ustanovljen je i visok stepen porodične zastupljenosti, ali tačan način nasleđivanja nije poznat. Međutim, važno je da dijagnozu urođenih deformiteta stopala treba postaviti još u porodilištu, a to se čini na osnovu izgleda stopala.

Mogući nalazi

U postularne deformitete se ubrajaju: Pes calcaneovalgus, Pes varus, Pes metatarsus varus posturalis, Pes equinovarus posturalis. Kongenitalni deformiteti su: Pes metatarsus varus congenitalis, Pes equinovarus congenitalis, Pes cavus congenitalis, Talus verticalis.

Najčešće zastupljeni posturalni deformiteti stopala su Pes calcaneovalgus i Pes metatarsus varus posturalis. U prvom slučaju,  stopalo je orijentisano prema spolja i naviše, tako da u nekim slučajevima može da dodirne potkolenicu. Umerena forma je česta. Ovaj oblik deformiteta se odražava posturalno i kod dece koja u doba odojčadi spavaju na stomaku. Takođe, kod izvesnog broja mališana  sa ovom anomalijom se kasnije razvije ravno stopalo.

Pes metatarsus varus karakteriše stopalo koje ima izgled kifle. Prednji deo stopala je povijen unutra, dok je spoljašnja ivica stopala konveksna (ispupčena), a unutrašnja konkavna (udubljena). Kod dece kod koje se ovaj deformitet ne iskoriguje kada prohodaju, prsti su  povijeni prema unutra, a palac je odmaknut od drugog prsta. U mlađem uzrastu, ova deca deformišu obuću, a u starijem se javlja bol na spoljašnjoj strani stopala.

Najteži kongenitalni deformitet stopala je Pes equinovarus. U ovom slučaju, karakterističan je izgled stopala i potkolenice koji su u obliku „štapa za golf". Stopalo je u celini skraćeno i uvijeno prema unutra, a taban gleda prema unutra i prema gore. Česti su i slabije razvijeni mišići potkolenice.

Lečenje urođenih deformiteta stopala

Posturalni deformiteti stopala se najčešće spontano koriguju, a kod određenog broja dece je neophodno da se sprovede rehabilitacioni tretman. On se sastoji u izvođenju pasivnih vežbi istezanja, koje roditelji sprovode u kućnim uslovima, četiri do pet puta u toku dana. Teži slučajevi, koji ne reaguju na vežbe istezanja, zahtevaju i plasiranje korektivnih gipsanih longeti, koje se skidaju kada se sprovode vežbe i kada se dete kupa.

Pravljenje novih longeti se vrši na sedam do deset dana u prva tri meseca, a nakon tog perioda se menjaju na petnaest dana, do postizanja zadovoljavajuće korekcije. Korekcija ovih deformiteta se očekuje u roku od dva do četiri meseca, a redovne kontrole kod fizijatra treba da se sprovode i nakon prohodavanja, kada se po potrebi prepisuju i ortopedske cipele. Treba napomenuti da se u fazi prohodavanja ne savetuje upotreba dupka - šetalice, jer postojeći deformiteti mogu samo da se pogoršaju.

Kada tretman duže traje?

Za razliku od posturalnih, kongenitalni - strukturalni deformiteti stopala ne mogu da se spontano koriguju. Njihovo lečenje je kompleksno i započinje se neposredno po rođenju. Smatra se da su prve tri nedelje života zlatno doba za korekcije, jer su meka tkiva novorođenčeta još uvek elastična.

Lečenje kongenitalnih deformiteta podrazumeva konzervativni tretman koji se sastoji iz kineziterapije - vežbi istezanja, termoterapije kao uvodne procedure, i plasiranja korektivnih gipsanih longeti. Ovi tretmani se sprovode u ambulantnim ili stacionarnim uslovima uz pomoć fizioterapeuta, a u toku tretmana se vrši i obuka roditelja za sprovođenje vežbi i u kućnim uslovima. U slučaju nedovoljnog uspeha fizijatrijskog tretmana, pristupa se hirurškoj intervenciji na mekim tkivima, odnosno na kostima kod starije dece. Postoperativno se plasira gips, a zatim se nastavlja sa postoperativnom rehabilitacijom, uz nošenje korektivnih gipsanih longeti i ortopedskih cipela.