Razvoj društva, porast svesti i pridavanje sve većeg značaja pravima dece širom sveta, u većini zemalja su doprineli osvešćivanju roditeljske uloge.

Roditeljstvo se uči

Roditelji danas sve više o sebi razmišljaju upravo kao o roditeljima. Ta uloga im postaje sve važnija i pridaju joj sve veći značaj. Iako postoje statistički podaci koji govore suprotno (stalan porast razvoda braka, to jest rasformiranje porodice, porast broja maloletničkih abortusa - kao potvrda nedovoljne edukovanosti mladih, itd.), izvesna je tendencija da roditelji koji svesno i planski postaju roditelji, toj svojoj ulozi prilaze sa punom odgovornošću. Današnji roditelji čitaju literaturu iz oblasti vaspitavanja dece, informišu se preko iskustava starijih roditelja, pohađaju seminare. Sa jedne strane, razmišljanje o sebi kao o roditeljima, osvešćivanje te uloge jeste za svaku pohvalu. Zaista, roditeljstvo se uči, a želja da u tome budete dobri, i jeste prvi uslov da postanete dobar roditelj.

Savršenost deci nije potrebna

Sa druge strane, ovi roditelji često zaboravljaju da je svako nastojanje da budu savršeni - unapred osuđeno na neuspeh. Naime, savršeni roditelji uopšte ne postoje. Vi niste savršeni ni kao osoba, niste bez mane ni u svom poslu, ni u odnosu sa svojim prijateljima. Ne možete biti savršeni u jednoj svojoj ulozi samo zato što to žarko želite. Takođe, ne samo što to ne možemo biti, već to našoj deci nije ni potrebno. Kada deca znaju da imamo svoje mane i vrline, svoje slabosti, nervoze, promašaje… to i njima daje slobodu da budu takva kakva jesu, tada ni ona nemaju potrebu da glume savršenost da bi nam se više dopadala.

Ujednačen vaspitni cilj

Osim toga, bez obzira na različite kulturološke, socijalne i političke prilike u kojima odrastaju deca širom sveta, sve je više ujednačen vaspitni cilj koji roditelji imaju. U ranijem periodu, podrazumevalo se da dete mora biti poslušno i bez pogovora, otpora i ličnog stava ispunjavati zahteve svojih roditelja. Međutim, deca koja se ne opiru - u sebi potiskuju bes, tugu, strah. Ona su u znatno lošijem položaju od dece koja se stalno bune i protivreče svojim roditeljima.

U savremenom svetu, vaspitni cilj jeste stabilno, samopouzdano, optimistično, kooperativno dete, sa razvijenim unutrašnjim potencijalima. To je dete koje nije izrazito poslušno i disciplinovano (ne sluša svaku vašu reč samo zato što je vi izgovarate), ali nije ni buntovno, već dete spremno na saradnju. Ono, baš kao i kooperativan roditelj - ume da čuje. Ponekad posluša, ponekad ne posluša, i ume da izrazi bez straha svoje prave želje. Ne boji se da će biti odbijeno ili manje voljeno samo zato što ne odgovara zamišljenoj idealnoj slici njegovih roditelja.

Između ovakve dece i roditelja su povremeni sukobi i konflikti neophodni, ali se oni prevazilaze, jer je bazični odnos - odnos poverenja i međusobnog uvažavanja. 

Jelana Holcer, pedagog