UVEK PRIĐEM PRVI

Ja sam, u principu, veoma mekan i tolerantan - tako da, i kad primenim neku kaznu sa ćerkama, brzo popustim. Verovatno zato što su devojčice. Da su dečaci, možda bih bio bar malo oštriji, pa bi kazna potrajala duže nego što, inače, traje.

Sa Milicom i Vanjom nisam dosledan u svojoj «strogoći». I kad se odlučim na kaznu, ne istrajavam, već se sve brzo završi mojom pričom, objašnjenjem i, obavezno, mojim izvinjenjem. Uvek im se prvi obratim pitanjem: «Jel’ nećeš više to da radiš?». One, naravno, obećaju da neće. Mi se tada izgrlimo, izljubimo, i nastavimo sa lepim druženjem. Moje devojčice, međutim, posebno mlađa ćerka Vanja, zaborave brzo na dato obećanje, i pre ili kasnije urade isto ono zbog čega su obe ili jedna od njih prethodno već bile kažnjene.

Na kaznu kao metod u vaspitanju se odlučim kada, na primer, prethodno čitav sat pričam zbog čega nije dobro da uzimaju kakav oštar predmet, da dodiruju utičnice, da se penju na delove nameštaja, da same istražuju mogućnosti kompjutera ili TV-a, a one upravo urade baš to.

Kazna se na počeku svodila na to da ih obe ili jednu od njih pošaljemo u drugu sobu. A ta soba je bila puna igračaka i one su, naravno, uživale, a moja kazna im je bila nagrada. Kad sam to shvatio, promenio sam metod. Sada ih, umesto u sobu sa igračkama, šaljem u ćošak. One poslušno uvek odu, ali su vrlo ljute što ih sputavam u zabavi koju su osmislile.

Jedna od kaznenih mera Milice i Vanje, ponekad je zabrana omiljene im igračke. Na njihovu sreću, ni ta kazna ne traje dugo. I, ponovo sam ja taj koji ne trpi njihovu kaznu, pa im ubrzo priđem i objasnim zbog čega su kažnjene, potrudim se da to dobro razumeju, kako se ne bi iznova izlagale nečemu što bi moglo da ih povredi.

Ne odobravam, niti primenjujem grube metode, čak ni udarac po guzi. Obožavam decu i takav moj stav je bio mnogo pre nego što sam postao tata. Naše devojčice imaju punu slobodu, Maja i ja im poklanjamo maksimalnu pažnju. A kad odlučimo da ih malo kaznimo, nikada ne činimo to iz sopstvenog besa, već da nešto nauče i da nas dobro i pravilno razumeju. 

SPORT UMESTO KAŽNJAVANJA

Vlada Mišić i ćerka Sara

Hajdemo, sine, kući, imao sam običaj da kažem posle prvih Jeleninih pregleda, noseći ultrazvučne snimke - na kojima je naša beba u to vreme mogla da se vidi samo kao tačkica. I bilo mi je sasvim svejedno da li ćemo dobiti devojčicu ili dečaka. Međutim, kako je u Jeleninom stomaku ta čudesna tačkica rasla, tako su se i moje želje usmeravale ka devojčici. Zapažao sam, posmatrajući svoje prijatelje koji su već imali decu, da su devojčice umiljate i mnogo nežnije od dečaka. U svakom slučaju, danas sam srećan tata sedmomesečne Sare.

Još smo u fazi pelena, a već znam da će se naša Sara, kao i ja, baviti sportom, i da će joj dani biti ispunjeni nizom sportskih aktivnosti. Sa tri godine krenućemo od skijanja, nešto kasnije, u letnjim mesecima biće plivanje, a kao vid angažovanja i zabave - ponudiću joj i folklorne ili kakve druge vrste zabavnih igara.

Uz Jelenine i moje savete, i neizmernu ljubav prema našoj devojčici, sve te aktivnosti usmeravaće je ka pravim vrednostima, kojima bi morao da se okrene svaki mlad čovek: da ceni svoju slobodu i da zna šta hoće, da poštuje ljubav koju dobija i da ume da je uzvrati. Učinićemo sve da je naučimo da voli svoju porodicu, da poštuje starije, da voli svog brata ili sestru, i da ne bude razmažena.

Nisam za kažnjavanje deteta, posebno ne za grube mere, ali ne znam da li sve što mi, roditelji, želimo da postignemo sa detetom može da se postigne bez kazne. Zavisiće to i od Sarine prirode. Ako bude jogunasta i neće da posluša savet, poslaću je u drugu sobu, da malo bude sama i tako nauči da će uvek biti sama ako se ponaša loše. Uskratiću joj ili je nagraditi odlaskom u ZOO vrt, na koncert, u pozorište... Sve to ona prethodno mora da vidi, da se nečim od toga oduševi. Pa, ako svojim ponašanjem zasluži kaznu ili nagradu, ja ću joj baš to uskratiti ili priuštiti. Lepo ću joj reći: «Žao mi je, ali sada nećemo ići u pozorište, ili u Zoo vrt». I to će biti kazna. Isto ću da iskoristim i kao nagradu za lepo ponašanje, pa ćemo otići na mesta koja Sara voli. 

KAZNU JE TEŠKO OPROSTILA

Robertino Gavrilov i ćerka Ines

«Moraš da budeš dobra. Nemoj da budeš nevaljala» - ovako se, preteći prstićem, naša trogodišnja ćerka Ines obraća ponekad svojim lutkama. Supruga Ivana i ja se tome prvo smejemo, zatim zamislimo - kad shvatimo da Ines, u stvari, oponaša nas dvoje, i pitamo se ima li uopšte smisla da se u odnosu sa decom primenjuju pretnja i kazna.

Da budem iskren, ja jesam za kaznu, ali samo blagu. Kad me Ines naljuti, a to se dešava dok joj nešto pričam i isto govorim više puta, a ona ne sluša, lupnem je ovlaš po guzi. Više simbolično, ne bih li joj skrenuo pažnju da čuje savet do kojeg mi je stalo. Ili, kada pošto-poto hoće da odloži večernji termin za spavanje. U jednoj takvoj situaciji sam, očigledno, preterao: Ines se uporno opirala snu, pokušavajući da izađe iz svog krevetića, a ja sam na tome insistirao i vraćao je u krevet. Sutradan, Ines me je bukvalno ignorisala. Uopšte nije htela da razgovara sa mnom. Nikako, ili sasvim kratko bi odgovarala na sva moja pitanja, a od njene uobičajene nežnosti prema tati, nije bilo ni traga. To je potrajalo skoro puna tri dana. Već sam se zabrinuo. I, šta bih drugo, nego sam se ozbiljno potrudio da «izgladimo» odnose, da se igramo kao mnogo puta pre. Oprostila mi je, a ja sam naučio da, iako još uvek mala, i naša Ines ima pravo da ponekad zaspi tek pred ponoć. Bolje je da radosna utone u san, nego da zaspi i budi se tužna i ljuta.

Mirjana Ajbl