Česte dileme sa kojima se suočavaju roditelji čija deca ne spavaju u svom krevetu tiču se zabrinutosti  za razvoj i zdravlje mališana. Psiholog Darsija Narvaez sa Univerziteta Notr Dam savetuje roditeljima da ne brinu, i da je osamostaljivanje dece i prelazak u dečju sobu samo pitanje vremena.

Uzrast kada je dete spremno da se preseli u svoju sobu varira, a deljenje kreveta je prisutno u brojnim zemljama i kulturama. Prema istraživanjima, skandinavske i porodice u Aziji  češće dele krevet u odnosu na porodice u Americi i Kanadi, dok se uzrast dece koja napuštaju krevet roditelja kreće od 18 meseci do 10 godina.  

Na prelazak u dečji krevet i osamostaljivanje mališana utiču brojni faktori, kao što je deljenje sobe sa bratom ili sestrom (što olakšava odlazak iz kreveta roditelja), dolazak bebe u porodicu (tako se obezbeđuje sigurnost bebi i neometan san za starijeg brata ili sestru) i sam proces razvoj deteta. Naučna istraživanja nisu došla do podataka da deljenje kreveta dece i roditelja utiče na kognitivni, socijalni i emotivni razvoj najmlađih.

Zabrinutost roditelja zbog “uzurpiranog“ bračnog kreveta javlja se i zbog uticaja na bračni život. Međutim, istraživanja nisu došla do podataka da kvalitet bračnog života i odnos roditelja trpi zbog deljenja kreveta sa mališanima. Do povećanog stresa i uticaja na odnose partnera može doći kada dete zbog određenih problema ne može da spava u svojoj sobi i ima problem sa nesanicom, kaže psiholog Narvaez.