Profesor Hermundur Sigmundson i njegov kolega prof. Brajan Hopkins uporedili su 19 beba plivača i 19 beba iz kontrolne grupe koje nisu znale da plivaju. Jedini faktor razlike među njima je bila sposobnost plivanja. Svi drugi faktori poput roditeljskog obrazovanja i ekonomskog statusa bila je ista.

Bebe plivači učestvovale su u časovima plivanja dva sata nedeljno od svog drugog ili trećeg meseca života, sve dok nisu napunili sedam meseci. Tipičan čas uključivao je pomaganje bebi da izvede salto na plutajućem dušeku, ronjenje, skakanje s ivice bazena i balansiranje na ruci svog roditelja u vodi dok hvataju plutajući objekat.

Kad su napunili pet godina bebe iz obe grupe prošle su niz testova poput održavanja ravnoteže, balansiranje na jednoj nozi, skakanje preko užeta i hvatanje male platnene vrećice.

"Vrlo smo jasno videli da su bebe plivači bolje u vežbama koje su bile povezane s ravnotežom i sposobnostima da hvataju predmete. Neverovatno je uzbudljivo videti da specifični trening malih beba ima uticaj na kasnije sposobnosti u životu", kaže prof. Sigmundson.

Profesor Sigmundson dodaje da je jednostavno zapanjen kako je to ostavilo traga na sposobnosti dece pet godina kasnije.