Plač napuštenih beba se razlikuje od plača drugih beba. Ovaj plač kao da traži zagrljaj, ljubav - najveći je utisak medicinskih sestara i doktora iz leskovačkog porodilišta koji brinu o bebama kojih se majke odreknu odmah posle porođaja.

"Plač ostavljene bebe prestane čim ga privijemo na grudi i počnemo da pevušimo. Tada u njihovim očima vidite odraz vaše ljubavi i to je ono zbog čega budemo srećni", priča doktorka Valentina Videnović.

Ona ističe da u leskovačkom porodilištvu bebe prihvataju sa bolom: "Čuvamo ih kao svoju decu, a ispratimo u suzama".

Od početka ove godine šest novorđenčadi, od kojih dvoje sa Daunovim sindromom, je ostavljeno u porodilištu, što je neslavni rekord u poslednjih deset godina.

"I pre desetak godina smo imali isti broj ostavljenih zdravih beba i to u rasponu od nekoliko dana, pa se porodilište pretvorilo u jaslice. Tada su deca ostajala kod nas po tri, sada po mesec dana", priseća se Marina Kostić, najstarija među sestrama.

Sve tužne priče različite su na svoj način, ali emocije koje izazivaju bespomoćna ostavljena bića izazivaju slične emocije.

"U prvim danima potreba beba se ograničava na hranu, ali već od 10 dana traže društvo, da se maze i da im se priča", objašnjava doktorka Mariana Nikolić Pavlović.

Ostavljene bebe su u zasebnoj, toploj sobi, u sobi na ginekologiji, tamo gde stroga pravila ne dozvoljavaju kućnu atmosferu - baldahine, šarene zidove i igračke koje se vrte iznad kreveca, ali ovde tvrde, da uspevaju da im nadoknade ljubav majke i oca, bake i deke.

"Kada majka odlazi, a mnoge i ne okreću glavu, bebe su veoma uznemirene, kao da znaju da im se nešto prelomno dešava u životu. Međutim, od tog trena, one prestaju da budu brojevi i postaju naša deca. Sa svakim danom ljubav je jača, toliko da ih ne odvajamo od naših grudi. Iako bi trebalo sve vreme da budu u svojoj sobi, mi ih stavimo na rame pa ih nosimo sa sobom. Najviše vremena provodimo s njima u sestrinskoj sobi", pričaju sestre...

Imena za ljubav i sreću

Bebe dobijaju imena, koja su u upotrebi dok ih ne prihvate hranitelji. Ove godine imali su Veru, Nadu, Željka, Ljubicu, Maju i Dušicu.

"Zato što im želimo ljubav i sreću u životu. Meni je neverovatno da tako mala beba ima potrebu da joj se priča, pa kada je animiraš kao da i ona želi da progovori", kaže još neudata sestra Milica Cakić, koja plač napuštene bebe umiruje sa „nina, nana“ jer ne zna drugu pesmicu.

Blic/Milica Ivanović