- Anastasiju i njenog supruga je svekrva svaki dan, čak i vikendom, budila tačno u 7h tako što ih je zvala na telefon.
- Molbe da ih zove kasnije nisu urodile plodom, pa je mlada žena morala da smisli način kako da to zaustavi - i uspela je.
Telefon je ležao na noćnom stočiću sa njegove strane kreveta. Prvi vibrirajući zvuk prekinuo je tišinu. Viktor se trgnuo, promrmljao nešto nerazumljivo i posegnuo za telefonom. Anastasija, njegova žena, čvrsto je zatvorila oči, pokušavajući da se uhvati za poslednje ostatke sna, ali nije bilo koristi. Šuškanje je već počelo iza zida u dečijoj sobi, a trenutak kasnije, začulo se tiho, nezadovoljno cviljenje njihovog dvogodišnjeg Ljubiše.
"Viktore, zdravo, sunce!" začuo se veseo, jasan glas iz slušalice. "Ajmo, ajmo, na noge lagane..."
"Mama... dobro jutro", promrmlja Viktor, s mukom otvarajući slepljene kapke.
"Već sam otrčala do prodavnice koja radi 24 sata po hleb i mleko. Reci mi, kakvi su ti planovi za danas? Treba da se uskladimo. Možda ćeš svratiti? Ili da dođem kod tebe? Pečem pitu od kupusa, treba da ti je donesem."
I tako je počelo. Razgovarali su o planovima, tračali o komšijama, pričali o cenama u prodavnici, o vremenskoj prognozi. Viktor je sedeo na ivici kreveta, spustivši glavu, i odgovarao jednosložno: "Aha", "Razumem", "U redu". Anastasija je ležala zureći u plafon, osećajući kako dragoceni mir nedeljnog jutra, onog za koji je tako naporno radila cele nedelje, malo po malo nestaje. A iz dečije sobe se čuo uporni plač — Ljubiša se potpuno probudio i sada više nije bilo trika da ga natera da zaspi.
Anastasija je pokušala da razgovara sa svojim mužem.
"Viktore, postoji li način da joj ovo objasnim? Neka pozove u devet. Barem vikendom. Čak i u pola devet! I mi smo ljudi, želimo da se naspavamo."
Viktor se trznuo, osećao se neprijatno.
"Ne želi da bude zla. Samo je navikla da rano ustaje. I prvo želi da čuje moj glas. Misli da je to važno. Dirljivo je."
"Poklanjanje cveća je dirljivo. Ali zvati u sedam ujutru u nedelju je tiranija. Ona svaki put budi dete!"
Viktor je pokušao da razgovara sa majkom. Jedne subote, nakon petog zvonjenja, podigao je slušalicu i oprezno rekao:
"Mama, slušaj, možda bi trebalo da pozoveš malo kasnije vikendom? Anastasija i Ljubiša i ja još uvek spavamo u ovo doba..."
Na liniji je vladala takva smrtna tišina da su se čuli komšijini koraci na spratu.
"Šta? Da li vas uznemiravam?" Nevenkin glas je drhtao, obojen tonom dubokog, nepopravljivog negodovanja. "Samo želim da se čujem sa vama pre nego što počne dan, dok su mi misli još sveže! Da li me to odbijate? Možda vas više ni neću zvati ako sam vam toliki teret..."
Morao je da provede deset minuta izvinjavajući se, ubeđujući je da to nije tako mislio, da mu je uvek drago da je čuje. Pozivi su se nastavili. Tačno u sedam sati.
Anastasija je predložila radikalne mere.
"Hajde samo da vikendom stavimo telefone na nečujni režim. To je sve."
Viktor ju je pogledao kao da je izdajnica.
"Šta nije u redu? Šta ako se razboli i ne možemo je čuti? Šta ako joj pritisak skoči? Poludeće od brige ako se ne javim. Kriviću sebe do kraja života."
Krug se zatvarao. Anastasija je zaćutala, shvativši da je logika ovde nemoćna. Emocije su vladale. Viktorov osećaj krivice prema samohranoj majci i njen osećaj vlasništva nad sinom, koji se manifestovao u njenom pravu da prva objavi svoje prisustvo.
Prekretnica je došla jedne subote. Ljubišina temperatura je te večeri skočila. Temperatura na toplomeru se popela na 39. Mladi roditelji su proveli noć pokušavajući da mu spuste temperaturu: tuširanje, obloge, lekovi. Temperatura bi nakratko pala, a zatim se ponovo polako podigla. Pred jutro, nakon još jedne doze lekova za snižavanje temperature, konačno je spala. Iscrpljeni, Anastasija i Viktor su se srušili u krevet pored svog konačno zaspalog deteta u pet ujutru.
Tačno u sedam sati, telefon na noćnom stočiću je eksplodirao prodornom melodijom iz starog filma. Viktor je skočio kao da ga je neko pogodio nečim. Anastasija je zastenjala, zarivši lice u jastuk. Ali bilo je prekasno. Slab, promukao plač se odlomio iz dečije sobe, brzo dobijajući na snazi, pretvarajući se u srceparajući urlik. Bolesni i neispavani dečak se probudio.
Viktor, sa napaćenim licem, podigao je slušalicu.
"Da, mama... ne, sve je u redu... Ljubiša je samo... da, malo je bolestan... Ne, ne, ne moraš da dolaziš! Sve je pod kontrolom... Hvala ti... U redu... Hajde da pričamo o tome kasnije."
Spustio je slušalicu i zatvorio oči. Soba je bila ispunjena srceparajućim kricima. Anastasija je već bila na nogama, ljuljajući u naručju uplakano dete. Lice joj je bilo bledo, a ispod očiju je imala tamne krugove.
"Viktore. Ovo je kraj. Ne mogu više ovo da izdržim. Reši problem. Odmah. Reci joj da ako pozove još jednom vikendom u ovo vreme, promenićemo broj i nećemo joj davati novi."
Viktor je ponovo otvorio oči. U njima nije bilo saosećanja prema njegovoj ženi i bolesnom sinu, već iritacije. Umorne, beznadežne iritacije zbog nerešivog, večnog problema.
"Oh, prestani već jednom!", procedio je kroz zube, gubeći živce. "Ona ionako neće da sluša! Poznaješ je! Šta mogu da uradim? Takva je jednostavno!"
Priznanje potpune nemoći. Kapitulacija.
Anastasija je shvatila da sve mora sama da uradi. Ako logika i zahtevi nisu funkcionisali, trebalo je da govori jezikom koji bi njena svekrva razumela.
U sredu uveče, tačno u 23h, Anastasija je pozvala svoju svekrvu.
"Zdravo Nevenka, ovde Anastasija. Samo sam htela da pitam kako ste? Kako se osećate?"
Na liniji je zavladala kratka, zaprepašćujuća tišina.
"Anastasija? Da... sve je u redu. Završavam gledanje moje omiljene serije, možeš li da pozoveš sutra? Skoro je noć.
"Oh, izvinite, nisam ni primetila koliko je sati!", iskreno je uzviknula Nastja. "Samo što je danas bio tako stresan dan, vrti mi se u glavi. Znate, imamo celu ovu stvar sa izveštavanjem na poslu..." I ona je počela detaljno, zamršeno da priča o svom sporu sa računovodstvom, prepričavajući dijaloge, citirajući izmišljene naloge, tražeći savet na svakom koraku.
Razgovor je trajao četrdeset minuta i nije nagoveštavao kraj. Nevenka je pokušala da dobaci reč, da promeni temu, ali Anastasija ju je, nežno i uporno, vraćala na detalje. Završila je uzvišenim tonom: "Hvala vam puno što ste me saslušali! Divno je imati nekoga sa kim se možete konsultovati! Laku noć!"
U četvrtak, tačno u 23 sata, Nevenki je ponovo zazvonio telefon.
"Nevenka, zdravo! Opet ja. Sećam se da si prošlog puta pričala Viktoru o svojoj komšinici koja je renovirala... U sličnoj smo situaciji... I još jedno pitanje: da li si ikada koristila ovaj lek za gljivične infekcije? Videla sam ga u reklami, ali nisam sigurna..."
U petak, Nevenka više nije mogla da izdrži. Njena omiljena TV serija je treći put je bila prekinuta na najzanimljivijem trenutku detaljnom analizom njene snaje koja se svađala sa kondukterom u autobusu.
"Anastasija" , prekide je svekrva, i prvi put njen glas nije zvučao zbunjeno, već otvoreno, zbunjeno razdraženo. "Zašto zoveš tako kasno? Već je noć. Ljudi se odmaraju, spremaju se za spavanje."
"Oh, postoji li ikada pogrešan trenutak da se raspitamo o zdravlju i blagostanju voljene osobe?", rekla je Anastasija slatkim, pomalo iznenađenim glasom. "Baš su mi nedostajali iskreni razgovori sa tobom. I toliko želim da ti budeš prva osoba sa kojom ću podeliti vesti pre spavanja. Samo sledim tvoj primer. Inspirisala si me."
Tišina na telefonu bila je rečitija od bilo kojih reči. Prenosila je sporo, teško saznanje. Svekrva je shvatila da se igra, čija je pravila sama postavila, iznenada okrenula protiv nje.
"Ja... razumem, ali zašto to radite? Mogli ste jednostavno reći", uvređeno je završila razgovor Nevenka. "Laku noć."
Sledeće subote, u šest pedeset devet, Anastasija je ležala otvorenih očiju, osluškujući tišinu. Sedam nula pet. Tišina.
Od tada telefon nikada više nije zvonio tako rano. Nevenka bi se javila posle deset. Počela bi da pita da li spavaju pre nego što bi započela razgovor. Viktor nikada nije razumeo kako se dogodila ova čudesna transformacija. Uzdahnuo bi s olakšanjem samo kada bi ga subotom probudila ne majčina zvonjava, već blagi zraci sunca.
Anastasija, probudivši se u tišini, razmišljala je o jednostavnoj istini. Neki ljudi razumeju samo jezik postupaka. Ponekad, da biste uspostavili mir u sopstvenom domu, potrebno je nežno, ali čvrsto pokazati nekome kako je kada tuđi način života postane vaš problem.
U foto-galeriji pogledajte i najlepše citate o porodici:
BONUS VIDEO:
Izvor: stil.kurir.rs/Yumama