Sve mame su barem jednom zavirivale u dečji krevetac dok je beba spokojno spavala.

Verovatno ste i same osluškivale da li beba diše, ustajali noću da proverite da li je sa njom sve okej, a jednom kada je vaša beba konačno prespavala noć, bili ste presrećni, ali isto toliko i u panici.

Mnoge su mame uradile jednu od najglupljih grešaka koje su mogle da urade, a jedna od njih je i Kejt Švajcer, urednica roditeljskog portala “Pop Sugar Moms”, koja se osvrnula na svoju priču i iskustvo.

"Kada vaša beba konačno prespava celu noć, dođe vam da ujutro krenete sa slavljem, ali sreća je kod mene trajala kratko jer se sa njom javio i onaj prokleti crv sumnje.

Da li je to okej? Da li je moja beba sigurna ako spava celu noć? Da li je gladna? Imaću nemir dok se ne probudi, dok ne vidim da je živa i zdrava! I tako je naša prva prospavana noć protekla divno, ali već druge noći ja sam napravila glupost – čekala sam da se probudi. Nisam imala mira, nisam mogla zaspati sve dok se ne uverim da će se moja beba probuditi. 

Dok nije napunila četiri meseca, moja mala se noću budila od tri do sedam puta. U većini slučajeva plač je trajao kratko, a ja sam odmah skakala do nje da se ne razbudi do kraja. U većini slučajeva za san joj nije trebalo puno: malo mleka, duda koja joj je ispala u krevecu, malo ljuljanja, malo moje blizine i ona bi gotovo uvek relativno brzo opet utonula u san. Četiri meseca, a i duže, ako uračunamo i zadnja dva meseca lošeg trudničkog sna.

Moj bioritam naviknuo je na takvo isprekidano spavanje. Jesam li bila umorna? Naravno! Kao pas! Ali iz te kože jednostavno ne možete kada dobijete malu bebu, te sam se navikla.

Nakon što sam je uspavala oko 10 sati uveče, što je inače bio njen uobičajeni termin za noćno spavanje, kao i mesecima pre toga, bacila sam se na posao koji sam morala obaviti: oprati veš, spremiti kuhinju, počistiti, platiti račune i sve ono što svaka žena mora da odradi svaki dan. I nisam prestajala s radom ni nakon 23 sata, pa ni nakon ponoći, jer sam čekala njeno prvo buđenje koje se nije dogodilo ni u jedan sat iza ponoći. Ali ja se jednostavno nisam mogla naterati da legnem i zaspim, jer sam proveravala zašto se ne budi!

Pa sam, dok sam čekala njeno buđenje, izašla napolje da prošetam psa. Kada sam se vratila, vrata sam malo jače zalupila i pomislila da će je to sada sigurno probuditi. Odšunjala sam se do sobe, ali ona je i dalje spokojno spavala. Ja nisam imala mira! Otišla sam u kupazilo gde sam, u potrazi za nečim čime ću se još kratko zabaviti, našla masku za lice. Odradila sam svoju kozmetičku kuru i osluškivala, ali ona se i dalje nije budila!

Prvo sam pomislila, pobedila si, jer ako sada legnem istog ćeš trenutka sigurno zavrištati. Pa sam se konačno ispružila i stisnula uz muža, ali onda su misli počele da rade sto na sat.

Šta nije u redu? Je li to normalno? A što ako je ona prestala da diše od zadnjeg puta kada sam je proveravala? Što ako ona stvarno ne diše, a ja umesto da joj pomognem šetam psa usred noći?

Iskočila sam iz kreveta kao nindža i u dva koraka uletela u njenu sobu i pogledala u krevetac gde je ona mirno spavala. Ali ni to mi nije bila dovoljna uteha - nagnula sam se da čujem njeno disanje, stavila sam prst blizu njenog nosa i taman kada sam osetila dah, ona se promeškoljila u snu.

Nije se budila.


Foto: Shutterstock

Naravno da sam pomislila "kakva sam ja frik" i, naravno, da mi nije palo na pamet da je sada budim, ali ta panika je jednostavno bila jača od mene. Pa sam opet otišla da legnem. Ali đavo mi, naravno, nije dao mira i ja sam (da, znam, luda sam) navila alarm za sat vremena, samo da proverim da li diše. Nisam ni zaspala, alarm je zapištao, ona je spavala baš kao beba. Vratila sam se u krevet već posve smetena, ali crv sumnje radio je i dalje besprekorno i naterao me da opet namestim alarm. Dakle, dok je ona spavala snom pravednika, ja sam “divljala” celu noć.  

I kada je konačno došlo vreme mog buđenja, malo posle pet ujutro, moja se beba konačno oglasila - na radost mojih dojki koje su, nenaviknute na nepražnjenje usred noći, bujale i divljale skupa sa mnom. Celu noć.

Mislite da me je možda sledeće noći umor svladao i smirio?

Ma kakvi, trebalo mi je nekoliko noći da konačno shvatim kako moja beba raste, da ona neće umreti u snu i da je konačno spremna da odspava dosta sati u komadu. Taman toliko da se i ja u tom periodu konačno naspavam kao čovek.

Zato, ako niste jedna od onih koja je poslušala savet da spavate svaki put kada vaša beba spava, budite toliko dobri prema sebi i spavajte barem po noći, kada vaša beba spava, jer i vi tada treba da spavate snom pravednika.

Olakšajte sebi život mame, jer da je meni ovo iko ikada pre rekao, možda bih smanjila doživljaj i ne bih sebi priuštila nekoliko ovakvih ludih noći za redom.