"Da, Pinokio, nasmeši se Plava Vila,"Đepetu je potreban sin. Zato sam ti poklonila život."

"Pa onda sam ja pravi dečak!", povika Pinokio.

"Ne", odgovori setno Plava Vila. "Ne postaje se pomoću čarolije čovek. Ja ti dajem život, a ostalo zavisi od tebe."

Čarolija roditeljstva jeste u tome znati kada ih treba pustiti. Pustiti da zavisi od njih. Jer oni obično znaju šta žele, pitanje je samo koliko roditelji svojoj deci veruju, a koliko se plaše.

Neke veoma važne stvari uče se na putovanjima. Spoznaja o tome kakvi smo sami dolazi onda kada možemo da vidimo kakvi smo u odnosu na onog drugog, drugačijeg. Od tih drugačijih mesta i od tih drugačijih ljudi mi uzimamo ponešto, kao i od svih onih koju su tu pre nas bili. Naslanjamo se na njihove priče i njihova iskustva, a mi svima njima ostavljamo deo sebe. Ostavljamo tragove.

Blizu, daleko, zajedno, pojedinačno, samo deca, sa babom, sa društvom... od malena, brat i ja, smo uvek bili spremni da krenemo, i to odmah. Bez drame, bez panike i unapred upropaštenog putovanja. I to je atmosfera koju sada pokušavam da presem i na svoju decu.

Prirodno je da se, kada imate decu, filteri pretrage mesta za odmor, prilično sužavaju, pa to kod nas, u zimskom delu godine, izgleda ovako : da je malo izmešteno od centra, da ima veliki prostor za igru poput, recimo, prostranog dvorišta, pa kada već ima dvorište bilo bi zgodno da ima i neke životinje, a ako već ima životinje baš bi bilo dobro i da služe domaću hranu... I verovali ili ne, našli smo. A ono čemu se nismo nadali, a dobili smo kao nagradu, bila su i deca koja u tom domaćinstvu žive. Deca neobično dubokog pogleda, sigurnog hoda, vredna, spretna i spontana i sa ljudima i sa životinjama. Deca koju je naš Vukašin zavoleo.

A onda smo ga pustili…Foto: Provatna arhiva

Ceo dan je bio samo njegov. Da trči, da skače, da se penje, da luta sa drugarima, da ga nema... Naravno, onoliko koliko mu to njegove dve i po godine dozvoljavaju. Priča se da je išao seoskim putem do sledećeg brda, da se sakrivao u obor gde inače stoje ovce, da se kotrljao sa brda do potočića, a onda minutima bacao kamenčiće u vodu. Da je skinuo jaknu onda kada mu je bilo toplo, i da je opet obukao kada je on osetio da mu je hladno. Legenda kaže i da je piškio potpuno sam, i da nije dao da mu stariji dugari pomognu. 

Planina mi je svedok da se moj mali pustolov posle pola sata vratio pola godine stariji.

Sloboda je na njemu ostavila trag.

Mama Milana