Kada dođe jedini slobodan dan: Piknik u dnevnoj sobi

Dođe dan kada mi ništa ne ide kako treba. Obično je to slobodan dan kad se trudim iz petnih žila da dam najviše od sebe. Počne sa zdravim doručkom a njima se baš takav ne dopadne. Spremim drugi, jedu na guranje, a kad završe iza nas ostaje gomila suđa. Ni da je vojska kroz kuhinju promarširala. Tinjam lagano jer dan izmiče i primiče se kraju ono vrijeme za šetnju. Bijesna sam jer vidim da mlađe već trlja oči, zreo k'o kruška za krevet. A starije bi da ga zabavljam. Dok gomila suđa nestaje laganije od puža koji trči.

Zaspala sam pored njega. Premorena. Veče prije toga izgubila pokušavajući da napravim mocarelu od mlijeka iz kesice. Ne pokušavajte. Kupovna vrijedi svake pare. U jedan sat iza ponoći sam sjela, nakon višesatnog stajanja i shvatila da mi mišići titraju. Jezik zapliće. Da imam samo par sati do buđenja. Da sam u problemu. Jasno k'o dan.

Foto: Shutterstock

Zimski dan je uskraćen za dnevnu svjetlost onoliko koliko bi nama odgovaralo da nas služi. Nakon popodnevne dremke i nastojanja da nahranim djecu već je pao mrak. Sjedoh na stolicu. Udahnuh duboko. Jesam li išta korisno danas uradila? Jesam li se danas nasmijala? Radovala? Ne. Na samo jedan slobodan dan.

Pogledajte i Roditelji i deca: Sedam predloga za zabavne igre u kući

Popodne već bješe kasno za bilo kakav izlazak vani. Napravila sam im šator u dnevnoj sobi. Piknik unutra. Odnekud mi se došunjala slika djevojčice koja voli da se skriva pod šatorom. I unutra stvara čarobne svijetove. One koji mi danas ne daju da zaboravim da sam nekad bila čarobnica. Pokušala sam da se iskupim za izgubljeni dan. Za plažu zamjenjenu dvorištem. Za nervozu i ljutnju koja je istisnula osmjeh i blagost. Za zdravu kašu koju sam na kraju bacila uz opasku da na svijetu ima djece koja umiru od gladi. I ugrizla se za jezik. To je ista ona rečenica koja je u meni usadila osjećaj krivice zbog kojeg danas pojedem sve sa tanjira.

Pogledajte i Tata oduševio svet dirljivom porukom: Poštujte majku svog deteta! (FOTO)

Napravila sam šator. Da se iskupim. Za trčanje na plaži. Sreću i nježnost. Za vrijeme koje sam protraćila jer nisam vidjela ono što je važno. I dobila sam kompliment da sam najbolja mama na svijetu. Koliko njima malo treba da budu srećni! To me je dotuklo. Iz petnih žila trudim da dam najbolje. I na svom putu često griješim. Onda kad me umor savlada a želja za ispravnim nadjača. I ne mogu da vidim jasno. Ponekad samo zaboravim da ono što mislim da je najbolje za njih njima možda nije ni potrebno. Ili im barem nije toliko važno.

Pogledajte i Razmišljanja jedne majke: Moj dan je kao pretrpan kofer

Znate šta pamtim iz djetinjstva? Topli hljeb od kojeg je zamamno mirisala cijela kuća. I na njemu maslac koji se topi. Uz šolju vrućeg kakaa. To je doručak mog djetinjstva. Onaj kojeg se najradije sjetim. Koji je sve druge, možda i zdravije početke jednog dana, sklonio u drugi plan. Pamtim kada sam sa mamom pravila žabu od platna. Bila je zelena i u njenoj unutrašnjosti je završilo cijelo pakovanje tetkine vate. Pahulja koje su se topile na mojim obrazima i njihovog ukusa kad isplazim jezik i pokušam ih pohvatati kao neka vješta životinja. Da me neko tada pitao, mogla sam da doručkujem snijeg. Pamtim i ispijanje ,,kafe'' u zimskim jutrima kraj peći "kraljice".

Ne želim više izgubiti nijedan trenutak. U nedeljna jutra čekaće ih tople priganice. Ili hljeb. Neka na njega namažu šta god im se sviđa. I bježimo vanka prije nego što vazduh postane topliji. Što dalje od doma koji urla moje ime. Poziva na rad.

Idemo da se smijemo. Jurimo. Pričamo priče. Ne gubimo vrijeme. Nikako na jedini dan u sedmici koji im se mogu posvetiti od početka do kraja. 12 sati u jednom komadu. Jer je svaki tren neprocjenjiv. Ostalim danima taj blagoslov nemam. Ostali dani služe za obećanja samoj sebi da će sljedeća nedelja biti samo naša. Puna nježnosti i ljubavi. Smijeha i radosti.

Izvor: 12 sati za nas/Mamizam