Kada sam rodila prvu bebu, postala sam opsednuta njom. Non-stop sam gledala u malene prstiće, pevušila uspavanke... Bila je to ljubav koja je prkosila i granicama neba.

Kada ste majka jednom detetu, naučite da plešete valcer, ruku pod ruku sa svakodnevnim životom. Koraci su, pak, podjednako praktični i sofisticirani. Posle nekog vremena, koreografija je savladana, koraci utvrđeni. Imate utisak da je ceo svet postao pokoreni, plesni podijum, koji je samo vaš i bebin.

Ta prva, prava majčinska ljubav, i dobro poznati osećaj rukica koje se obavijaju oko mojih grudi svaki put kada je uzmem u naručje. Osećaj koji mi doslovno dira srce: nit koja spaja mene i moje dete je ojačala, očvrsnula. Provodite sate i sata gledajući te okice, identično kao u craću "Maza i Lunja" samo što glavne uloge igraju majka i ćerka.  Slikate hiljadu fotografija, a na svakoj od njih ste obraz uz obraz, oči se smeju skoro kao i usne.

Vaša lica. Njen nosić i vaš nos. Te slatke usne razvučene u osmeh.

Da. Postoji nešto nerealno i magično kada ste majka jednom detetu.

Zoi je moje prvo blago.  Njeno rođenje uznelo me je preko ambisa, prenelo na drugu stranu travnatih ravnica paralelnog univerzuma. Moj život ispunio je potpuno nov poziv. Tajna majčinske, tihe, neuništive prirode ljubavi prema detetu  stanovala je isključivo između mene i moj kćeri. Iskreno, nisam bila sigurna da sam želela da se to ikada promeni.

Ove nedelje, trudna prijateljica me je zapitala:"Da li ćeš drugo dete voleti jednako kao i prvo?" Srce je zastalo. Setih se prvog Božijeg dara. Intimnosti. I počeh da razmišljam. Upravo ovo pitanje sam postavljala samoj sebi, iznova i iznova, nedeljama pre drugog porođaja.

"Kako ikoga mogu da volim kao što volim tebe?" Pomislila bih kada bih pogledala Zoi u pink helankicama, sa usnama boje ružinog pupoljka naprćenim da pošalju poljubac.

"Može li da se rodi još jedna ovakva, duboka ljubav?"

U porodilištu se odigrao momenat kada je sve došlo na svoje mesto. Širok, blistav, iskričav trenutak, ušunjao se odmah kako je Kajden stigao u moje naručje. Poljuila sam njegove plavičaste obraščiće, dodirnula nosić veličine dugmenceta, a srce je kucalo sto puta u sekundi.

Razmišljala sam o tome kako je savršen, jedinstven. O tome kako je on - on.

Pomislih, mogu da suzdržim ljubav. Ipak, ta nepobediva sila me je obuzela u potpunosti. Kao da je neko u meni oslobodio sve leptire na svetu, koji u meni izazivaju svima poznati osećaj ljubavi prema svom detetu.

Majčinsko srce je stvoreno da se širi do beskonačnosti.

Majčinsko srce emituje ovakvu ljubav na svaku novu prinovu u porodici.

Kada ih ugledam zajedno, njene malene ruke od njegovih majušnih ramena... Tada se ljubav umnožava.

On puzi za njom. Ponavlja svaki njen pokret.  Ona mu pruža flašicu i govori umilnim, pomalo narešivačkim glasom:" Vreme je za njam - njam, Kejdene."

Ljubav je multidimenzionalna, neiscrpna, ona je more leptira duginih boja koji se prelivaju kroz atmosferu, šire pod nebesima, topeći moje srce.

Sada, moje srce kuca za dva mala bića; za četvoro rukica, očiju i usana. Moje srce je puno, moj krevet je pun, moj život je ispunjen.

Dok sedim u kuhinji, posmatram svoju dečicu kako hvataju leptir u mreže. Leptiri trepere poput šarenih konfeta u vazduhu. Tanjiri su prljavi, veš takođe... Razmišljam: upravo ovo sam želela od svog života, Divlji ples u dvoje. Želela sam baš takav ples.