Početak decembra sam provela u gostima. Posetila sam drugaricu koja sa porodicom živi u Tirolu, u gradiću okruženom Alpima. Devojke su sa tatom ostale kod kuće. Sledeće putovanje je njihovo. Obećala sam.

Biti gost u ovoj kući, za mene je značilo više nego da sam sedam dana provela sama u hotelu. Uploviti u njihov mir, bez velikih obaveza i silne dece, bilo je osveženje za moju dušu. Odmah sam se isključila. Odlučila sam da ne brinem o deci i da ne razmišljam o obavezama koje me čekaju kada se vratim. Prepustila sam se njihovom danu i tako otkrila veliku razliku – oni nemaju previše prijatelja, nije im svaki dan ispunjen odlaskom kod nekoga ili nečijim dolaskom kod njih. Umeju da sede kod kuće, smireni, dovoljni sami sebi. I to mi je prijalo. Čak su mi i momenti u kojima sam osećala dosadu, prijali. Marta je pratila moj ritam i sve vreme je bila nasmejana i mirna. Prijalo je i njoj.

Odluka je bila doneta – moram da usporim dan! Moram da usporim i sebe i decu.
Iz ove tačke, moj život kod kuće izgledao je kao vašar. Svaki sekund ispunjen nekim sadržajem. Važnim ili ne, nebitno, ali nešto se dešava. Uvek.
Trebalo je fizički da se izmestim da bih shvatila da se mnogo više dešava kada je tišina.

Sa puta sam se vratila puna pozitivne energije. Podelila sam poklone, izljubila se sa decom, saslušala šta im se dešavalo dok nisam bila tu...
Onda sam isključila televizor i kompjuter. Bile su zatečene. Pustila sam ih da se sudaraju same sa sobom dok ne otkriju neku lepšu zanimaciju.
Nikolina je uključila radio. Pojačala je muziku pa su sve tri celo popodne igrale. Nisu tražile da im zovem drugare. Nisu tražile ni da idu kod drugara. Sedela sam sa strane i posmatrala ih kako se cerekaju dok smišljaju nove korake. Uživala sam u svojoj deci.


Tada nisam imala sasvim jasnu ideju kako ću da uvedem mir u kuću ali se sada to dešava samo od sebe.
Svaki dan se dobro smrznemo dok šetamo Budu. Posle toga je najslađe umotati se u ćebe i grickati kolače. Ponekad odgledamo crtani ali češće pričamo i smejemo se.
Ja sam odustala od svega što nije neophodno. Napravim plan za sledeći dan ali ostavim dovoljno prostora za uživanje. I tada doslovno ne radim ništa. Moje oči i dalje registruju sve što treba oprati, ispeglati i staviti na mesto ali sada ne reagujem. Učim sebe da okrenem glavu. To sigurno nije važnije od vremena koje ću provesti sa decom. Bar dok su još deca!