The Atlantic donosi priču jedne majke američkog porekla, o iskustvu koje su njena deca imala u jednom berlinskom vrtiću, gde se još od devedesetih godina prošlog veka praktikuje "sezona bez igračaka", koja traje tri meseca.

Deca i roditelji se unapred obaveste o početku sezone bez igračaka. Nakon toga, deca, zajedno sa vaspitačicama, sklone sve vrste igračaka (čak i društvene igre), a vaspitačice vreme provedeno sa njima ograniče tek na posmatranje, bez sugerisanja deci šta treba da rade ili čega treba da se igraju.

Iako se ovakva praksa nekima može činiti prestrogom, oni navode kako iza nje stoji važan pedagoški cilj: razviti životne veštine koje će im pomoći da se izbore sa bilo kakvim navikama zavisnosti koje mogu imati u budućnosti.

Kada nemaju igračke, deca su u stanju da razvijaju sopstvene ideje i osmisle sopstvene igre. Više vremena provode zajedno, a ujedno rade i na jačanju razumevanja sopstvenog ponašanja, kao i na empatiji, kreativnosti i kritičkom razmišljanju, rešavanju problema i ispravljanju grešaka, navodi se u izjavi koju je dala Elizabet Zaifert, direktorka minhenske nevladine organizacije Aktion Jugendshutz, koja promoviše ovaj projekat.

Ideja za ovu inicijativu razvila se još osamdesetih godina, unutar studijske grupe koja se bavila zavisnošću i čiji su članovi i članice radile sa odraslim osobama koje su bile zavisnici. U tom su periodu došle do saznanja da je za mnoge od njih formiranje zavisničkih navika počelo još u detinjstvu. Zbog toga su odlučile da organizuju ovu inicijativu u vrtićima, sa decom od tri do šest godina, tako što će otkloniti stvari koje deca najčešće koriste kako bi skrenula pažnju sa negativnih osećanja koje mogu imati u određenom trenutku.

Jasno je da je projekat naišao na neslaganje – 1997. godine, konzervativni magazin Fokus objavio je mišljenje nekoliko psihologa koji su ovu metodu nazvali pogrešnom, što zbog nedostatka naučnih dokaza, što zbog verovanja kako je ona ustvari stresna za decu.

Hans Mogel, profesor psihologije na Univerzitetu Pasau, čak je tvrdio da se ona može smatrati jednom vrstom zlostavljanja dece.

Projekat je naišao i na negodovanje roditelja, nakon čega je period od tri meseca zamijenjen periodom od šest nedelja, i ne zimi, nego u proleće, kada su deca učionice menjala izletima u šume. Danas se najčešće određuje jedan dan u nedelji kada nema igračaka, a projekat se sprovodi i u Austriji i Švajcarskoj.

Studije koje su kasnije sprovedene, kao ona autorke Ane Vinter u magazinu Prävention ili studija iz 1998. godine koju je sproveo Austrijski institut ÖIBF, navode kako su deca koja su učestvovala u ovim projektima pokazala veći nivo društvene interakcije, kreativnosti, empatije i veština komuniciranja.