"Otkad je šok minuo, kroz glavu mi prolaze hiljade sećanja, kajanja i stvari koje sam mogla da uradim drugačije", počinje Lindzi svoju priču.

Naime, ova majka je sa svojim sinom Roninom provela dan pored bazena, gde je njena sestričina slavila rođendan. Dan je proticao u najboljem redu da bi, potpuno neočekivano i kada je Lindzi samo na pet sekundi okrenula glavu na drugu stranu, njen sin je upao u bazen. Ova uplašena mama potrčala je prema vodi i dvadeset sekundi kasnije uspela da izvuče svog sina, a on je izgledao kao da je ostao neozleđen i kao da je opasnost prošla.

"Delovao je umornije nakon što se to dogodilo", napominje Lindzi, ali ističe da je sve sem toga bilo u redu. Nedugo kasnije, ona i Ronin su napustili zabavu.

Kada su stigli kući, on nije izgledao kao inače. Zabrinuta, Lindzi je pozvala Roninovu lekarku i objasnila joj šta se dogodilo, a ona je, iako je inače prilično staložena, odgovorila Lindzi da odvede sina u hitnu pomoć istog trenutka.

Lindzi nije bila sigurna zbog čega je to neophodno – njen sin je disao normalno i nije pokazivao znake da se previše potresao i uplašio zbog nemilog događaja koji se ranije tog dana odigrao.

Ipak, odlučila je posluša pedijatra i odvela Ronina u hitnu pomoć, pri čemu mu je usput izmerila temperaturu i iznenadila se kada je primetila da je izuzetno visoka.

Po dolasku u hitnu pomoć, Lindzi je čula loše vesti: usled kratkotrajnog davljenja, Roninova pluća su se napunila vodom, a to može ostaviti katastrofalne posledice, pa čak, usled asfiksije (gušenja), može nastupiti i smrt.

Zbog toga su hitno upućeni kog pedijatra, a u toku puta je počelo da se događa ono čega su se svi pribojavali – nivo kiseonika u Roninovim plućima je počeo da opada: s 98 odsto na 74, za veoma kratko vreme.

Po pristizanju u Dečju bolnicu u San Dijegu, on je adekvatno zbrinut od strane medicinskog osoblja i opasnost je brzo nestala, a nalazi su već sledećeg jutra pokazali da je vode u Roninovim plućima sve manje. Štaviše, krajem sutrašnjeg dana, on je dobio otpust iz bolnice i bio isti veseli dečak kao i ranije.

"Pre te subote, nikada nisam čula za sekundarno davljenje. Da sam čula ranije, postupila bih drugačije. Odvela bih ga lekaru onog trenutka kad sam primetila da se drugačije ponaša, čak i ako bi postojala mogućnost da sam samo paranoična ili da je on zaista samo umoran od svojih dnevnih aktivnosti", završava Lindzi.