"Kada je mom sinu dijagnostikovana hidronefroza, počela sam da paničim. Nikada pre toga nisam čula za to, i nisam znala da bubrezi mogu imati tečnost na sebi, koja može dovesti do ogromnih komplikacija. Stručnjaci su me uveravali da ova dijagnoza nije prouzrokovana nečim što sam loše uradila, već se jednostavno bez razloga javi kod deteta.

Kada vam se dete rodi sa zdravstvenim problemom, teško je ne kriviti sebe. Svaka majka sa detetom koje ima neku dijagnozu reći će kako oseća određeni nivo odgovornisti, pa i onda kad to uopšte nije logično. Pitam se često da li bi sve bilo drugačije da nisam zaboravila da popijem jedan vitamin u trudnoći. Nekada se plašimo da je razlog jedna čaša vina koju smo popile pre nego što smo saznale da smo trudne uopšte. Prođemo tako kroz mnogo stvari koje nemaju nikakvog smisla kada se naglas izgovore, ali je potrebno da krivimo nekoga. Najčešće sebe.

Trebalo je vremena, ali sam prestala da mučim sebe odgovornošću. Vremenom, predviđano je da stanje mog sina neće imati mnogo uticaja na njegov život. Međutim, kada sam saznala da moja ćerka ima zastoj rasta ploda i srčane komplikacije, naravno da se taj osećaj krivice opet javio.

Ponovo su me uveravali da nisam ja ništa loše uradila, i većinom sam poverovala. Ipak, u isto vreme je postojala i ona krivica sa kojom nisam mogla da se izborim - svest da imam dvoje dece sa urođenim anomalijama. 

Kada imaš dete sa određenom dijagnozom, promeni te na mnogo načina. U zavisnosti od stanja, zavisi i nivo prateće krivice. Nekad se čak i pitaš da li je trebalo da se odlučiš za rađanje drugog deteta nakon prvog sa dijagnozom.

Neizvesna budućnost moje dece me je naterala da razmišljam o tome da više ne treba da rodim dete. Bilo je to jako naporno. 

Volim svoju decu i vidim ih apsolutno savršene. Sa druge strane, sebe vidim prepunu mana i faličnih gena. Mnogo me boli kad shvatim da su moji geni zaslužni za ćerkine srčane probleme. Plaši me i saznanje da moja placenta nije davala njoj sve što joj je bilo neophodno. Kao da sam radila evolucijski posao i uništila ga.


Foto: Shutterstock

Nisam imala namere da imam još dece u budućnosti, te sam razmišjala da se trudim da nikad ne ostanem trudna. Međutim, nakon anksioznosti povezane sa odlaskom kod specijalista i sa mogućim operacijama moje ćerke, to je od jedne mogućnosti postao moj prioritet. 

Iskreno gledajući, zdravstveno stanje sa kojim se moje dete borilo je veoma sitno u odnosu na drugu decu koja dolaze lekarima. Ipak, to ne znači da su njihove potrebe manje važne. Trebalo je da budem sigurna u to da razumem sve detalje o njihovim stanjima i da ih potom vodim na preglede.

Troje dece je bila moja odluka pre svih ovih komplikacija. To sam govorila pre nego što sam shvatila svoje zdravstvene probleme tokom obe trudnoće. Nakon oba porođaja ostala mi je placenta, te sam morala na operaciju nakon porođaja. Treće dete bi takođe bilo rizično, i ja to jednostavno ne želim.

Znam da imam sreće. Imam dvoje dece, dok neki ne mogu da ih imaju uopšte. Učim se da budem zahvalna na porodici koju imam. U isto vreme, najveća odgovornost za mene je da razmišljam o budućnosti za sebe i svoju porodicu. Ne znam da li ću ikad opet biti trudna, ali naginjem ka tome da ne budem. Mislim da ću to već prežaliti. 

Nikad se ne zna šta budućnost donosi. Možda će i medicina uznapredovati. A možda i osiguranje bude dostupije. Ipak, dok ne budem dobila više odgovora, držaću se svoje odluke.