Između laganja i hvalisanja postoje sličnosti i razlike, u svakoj razvojnoj fazi deteta. Naime, u oba slučaja, ono što dete govori nije istina. Sa druge strane, različiti su motivi zašto dete laže, tj. hvališe se. Kada, na primer, laže trogodišnjak ili četvorogodišnjak, više se radi o njegovoj mašti nego o svesnom laganju. U malo kasnijem uzrastu, pred polazak u školu i u prvim razredima osnovne škole, najčešći razlog laganju je pokušavanje da izbegne neku kaznu ili dete govori ono što mu je u tom trenutku lakše (na primer, umesto da kaže da je odgovarao na času i dobio lošu ocenu, radije kaže da nije ni odgovarao).

Granica između laži i mašte kod dece je veoma tanana. U predškolskom uzrastu imaginacija, mašta i sanjarenje su veoma izraženi. Međutim, pojedine imaginacije imaju prizvuk mogućih i realnih (na primer: “video sam lopova u dvorištu”) a pojedine potpuno nerealnih i izmišljenih (na primer: “u dvorištu je lav sa zelenim krilima, ogroman...”).

Sa druge strane, hvalisanje je najčešće uzrokovano potrebom deteta da se predstavi drugačijim nego što jeste. Najizraženije je u nižem školskom uzrastu.

U kom uzrastu i čime se deca najviše hvale?

U mlađem uzrastu dete se hvališe nekim drugim iz svog okruženja ili nečim što poseduje neko drugi a time, posredno, i ono samo. Oko treće godine dečija preterivanja i hvalisanja su očigledna i nerealna. Deca tada govore kako su u vrtić došla sa helikopterom, da imaju medvede za kućne ljubimce... Čim ih neko (drugo dete ili odrasla osoba) suoči sa time da to nije istina, oni to i priznaju. Kao jedno od najčešćih objašnjenja zašto su se nečim hvalisala, odgovaraju: “Šalio sam se”.

Isti kao drugiKada drugovi vašeg deteta počnu da pričaju kako imaju ono što ono nema, bez obzira da li govore istinu ili ne, koje izbore vaše dete ima? Da priča nešto slično kao i oni i tako se oseća delom istog društva, ili da prizna da nema i oseća se izolovano i usamljeno? Sve dok se ne budu osećali dovoljno “dobro u sopstvenoj koži”, verovaće da je lakše da zabašure istinu hvalisanjem.

Ko se više hvali - dečaci ili devojčice?

Uobičajeno je da se više hvališu dečaci nego devojčice. Da bi opravdali različita očekivanja okoline koja su veća nego u odnosu na devojčice, dečaci se služe glumom, preterivanjem, izmišljanjem. Odnosno, hvalisanje je njihov način da zadovolje svoju okolinu. Ukoliko dobijaju priznanja iz svog okruženja i ukoliko im se pokazuje da su cenjeni upravo takvi kakvi su, ako im uporno sugerišete da ne moraju da glume i izmišljaju kako bi bili prihvaćeni - ovakav oblik izražavanja brzo nestaje.

Da li je dete hvalisavo ili maštovito?

Ponekad se period hvalisanja oduži a roditelji ovo ponašanje zamene ubeđenjem da je njihovo dete maštovito, da voli da sanjari, da je to samo vid neobičnog izražavanja, odnosno, da dete nije hvalisavo već kreativno. Međutim, što je dete starije, to više svojim hvalisanjem potvrđuje manjak samopouzdanja. Istovremeno, ukoliko se hvalisanje nastavlja i posle 10. godine problem se produbljuje.

Kako pomoći malom hvalisavku?

Hvalisavo dete je nesigurno dete. Ono misli da mora da izmišlja da bi ga okolina prihvatila. Ono bi želelo da je pametnije, veće, spretnije, jer reakcije koje dobija od svoje sredine tumači kao da nije dovoljno dobro, lepo, pametno.

Evo saveta šta bi sve roditelji trebalo da preduzmu ukoliko imaju malog hvalisavka:

Samopouzdanje. Poradite na dečijem osećanju prihvatanja upravo takvog kakav jeste. Najbrži način da to učinite jeste da ga vi prihvatite sa celim paketom njegovih vrlina i mana. Pokažite mu da ga volite uprkos greškama koje ponekad čini i da su one sastavni deo odrastanja i života jer se događaju svima, pa i vama.

Pohvala. Hvalite dete kada god vam se ukaže prilika. Kada u svom „pravom“ životu bude imao dovoljno priznanja, neće morati da beži u svet iz snova.

Otvorena opomena. Ukoliko ste pokušali više puta na suptilan način da iskorenite ovo ponašanje, razgovarali sa detetom o tome da prestane da preteruje, laže, hvališe se... možete ga otvoreno opomenuti. Ipak, pazite da ga tada ne ponizite, posebno ne pred njemu važnim slušaocima.

Ignorisanje.
Pojedina deca dobro reaguju na roditeljsko ignorisanje. Kada shvate da sve ono što govore ne ostavlja utisak niti željeni efekat, odustaju od ovog i pokušavaju da pronađu neki drugi način da privuku roditeljsku pažnju.

Kazne. Nemojte dete kažnjavati zato što pokušava da bude nešto što nije. Ono nije krivo što nije pronašlo neki prihvatljiviji način privlačenja pažnje. Dugačka moralisanja, ili još gore, fizičko kažnjavanje ima samo kontraefekat. Hvalisanje je navika kojoj najpre treba da otkrijete uzrok a ne da kaznama pokušate da izbrišete posledice.

Društvo kao "lek". Pokušajte dete da okružite vršnjacima koja nemaju problem hvalisanja a koja su dovoljno samopouzdana da vašem detetu budu saigrači a ne slušaoci. Naime, ako ga okružite pažljivom i poslušnom publikom, hvalisanje će dodatno bujati jer je naišlo na najplodnije moguće tlo. Sa druge strane, ako su prijatelji vašeg deteta deca koja ne dozvoljavaju „lupetanje“ i „prazne priče“, dete će prestati da ih priča jer će imati motiv da ostane u tom društvu.

Smanjite gledanje TV-a. TV pruža mogućnosti za veliko maštanje. Gledajući akcione ili filmove fantastike brzo će izgubiti osećaj za realnost. Najveća mana ovakvih sadržaja jeste mogućnost identifikacije. Odnosno, dete poveruje da i ono mora biti tako snažno, hrabro, moćno... Kada se pogleda u ogledalo i shvati da je njegova realnost drugačija, izmišljanje tj. hvalisanje je prirodan, očekivan pokušaj da postane nalik svom heroju sa TV ekrana. 

Ponudite izbor za popularnost
. Umesto da izmišlja priče kojima će privući pažnju, pokušajte da naučite dete nekim igrama ili vicevima koji će ga, takođe, činiti popularnim u društvu, ali ovaj put na pozitivan i iskren način. 

Negujte detetov lični stav. Pokažite detetu da ste zainteresovani za njegovo mišljenje. Pružite mu pravo da ravnopravno odlučuje o nečemu, zajedno sa drugim članovima vaše porodice. Ubeđenje da ga posmatrate kao punovažnog člana i da jasno izražavanje sopstvenog najiskrenijeg mišljenja (posebno ukoliko se ono razlikuje od vašeg), ne samo da nema negativne posledice već se uvažava kao podjednako vredno – je ogroman podsticaj za samopouzdanje svakom detetu.

Budite dobar model. Pokažite svojim primerom da cenite iskrenost i međusobno poverenje. Ukoliko podržavate iskrenost kod deteta (posebno je važno kako reagujete kada vam poverava nešto što je po njega neprijatno, što je učinilo pogrešno), pokušajte da razumete da je dete učinilo napor i reklo vam istinu. Naime, ukoliko na neprijatnu istinu vi odgovorite prekorom, kaznom, kritikom – jasno je da će u budućim sličnim situacijama dete radije birati da vam istinu prećuti ili slaže. Moguće je i da se vama iskrenost i govorenje objektivne stvarnosti, bez ulepšavanja, laganja, hvalisanja, preterivanja, jednostavno, podrazumeva. Međutim, sve dok takav stav ne postane sastavni deo ponašanja i vašeg deteta, pohvalite ga za izbor da bude iskreno.