Usvojenje je jedini oblik brige o detetu u kome se izjednačavaju odnosi i odgovornosti kao između roditelja i dece. Pravno, psihološki, i u svakom drugom smislu - uspostavlja se trajan odnos dete-roditelj. Sa zasnivanjem usvojenja, detetu se brišu podaci o njegovim biološkim roditeljima, i upisuju se u Izvod iz matične knjige rođenih podaci o usvojiteljima kao roditeljima.
Ipak, usvojiteljima se savetuje kao neophodno da od prvog dana sa detetom imaju otvorenu komunikaciju, priču o tome da je usvojenje normalan način da neko postane roditelj - isto kao i rađanje, ali i da dete ima prirodno, razvojno, psihološko, ljudsko, i svako drugo pravo da zna istinu o svom poreklu.
Kada dete postavi pitanje o tome kako je došlo na svet, roditelj-usvojitelj će imati teži put da na to odgovori. Na neka pitanja u pogledu detetovog prethodnog života možda neće ni umeti da odgovori, ali bi trebalo
Ako se tako nastupi prema detetu, ono će da oseti sigurnost i autentično prihvatanje. Ali, ako se "stvari guraju pod tepih" i ulazi u neku vrstu psihološkog rivaliteta sa imaginarnim roditeljima, ili na neki način pošalju negativne poruke: "Kako su mogli da te ostave, da te zlostavljaju...?" - detetu se šalje poruka, pogotovo malom, da sa njim nešto nije u redu.
To je skraćeni put da se detetu poljulja sigurnost koju je steklo u usvojitelje, da postojeću situaciju shvati kao ličnu krivicu ili nedostatak, i počne da sumnja u usvojiteljevu ljubav. Ako se to dogodi, znači da oni prethodni procesi kroz pripremu nisu odrađeni na produbljen način.
Zbog svega navedenog, kao i mnogih drugih izazova, za usvojenje se sa razlogom kaže da je roditeljstvo sa zadacima više.
Vesna Tekić, psiholog, samostalni savetnik Ministarstva za rad i socijalnu politiku Republike Srbije
Još uvek nema komentara - sjajna prilika da pokreneš diskusiju.