Moja trudnoća je bila uredna sve do 33. nedelje, kada su mi saopštili da sam otvorena tri prsta i da moram da ostanem na patologiji kako bih primila injekcije (za sazrevanje bebinih pluća, u slučaju da krene porođaj).

Nakon tri dana sve je bilo super. Pluća su bila dobro i lekari su mi rekli da nemam razloga za brigu. Na sledećem pregledu bila sam otvorena prst više (sada već četiri), ali bez kontrakcija. Savetovali su mi da ostanem do kraja porođaja u bolnici. Kroz glavu mi je prošlo da je to mnogo vremena, da me sigurno neće hraniti do kraja termina i da će izazivati porođaj, pa sam  potpisala da na svoju odgovornost idem kući, uz saznanje da sam dobrodošla ukoliko bilo šta krene naopako. Dobila sam terapiju: utrogestan, dva puta dnevno i CTG jednom nedeljno u domu zdravlja. I tako su prošli dani...

Beba je stigla pre vremena

Jednog ponedeljka, nakon doručka otišla sam na CTG pregled. Sestra je pogleda nalaz, pa me upitala da li sam šta jela jer se beba uspavala. Nije joj se svideo CTG, pa me sa sve papirom odvela do doktorke koja me je poslala u Višegradsku na UZ pregled i ponovo CTG. Ultrazvučni pregled je bio dobar - doktor mi je čak pustio da čujem otkucaje bebinog srca i protok kroz pupčanu vrpcu. Poslao me je kući, uz reči: Ima još vremena". Već sam bila na vratima, kada me je odjednom pozvala da uradim i vaginalni pregled. Tada sam čula: "Pa vi ste šest prstiju otvoreni! Kako nemate kontrakcije?!" Poslala me je u porodilište.

Tamo je krenula papirologija. Rekli su mi da ne smem na klistiranje, da ne bi krenula beba. Kada je došla doktorka i pregledala sve nalaze od tog dana, pitala me je zašto su me poslali u porodilište. Odgovorila sam joj da sam otvorena i da je to verovatno razlog što sam tu.

Ponovo su mi priključili CTG, obavili pregled, a zatim priključili indukciju. Na sledećem pregledu sam bila već sedam prstiju otvorena. Tada su mi probili vodenjak, a nakon 35 minuta stigla je Dunja. Tačno u 17 časova,  tog 4. maja 2015. i to sa ocenom devet. Bila je teška 2750grama i duga 47cm. Sve je bilo super. Sredili su je i doneli mi je. Živa, prava, zdrava:)

Naredna dva dana sve je bilo super. Dan kada je bio otpust, došla je sestra pozvala me u sobu gde su bebe. "Znate, Vaša beba ima malo povišen tonus mišića, nije ništa strašno, evo vam tri vežbice i brišite kući", rekla mi je tada.

Počinju muke sa bljuckanjem i povraćanjem

Prve nedelje sve je išlo kako treba. Beba spava i sisa. Međutim, tada je krenulo nespavanje, sa plačem, stalnim bljuckanjem, zabacivanjem glave i izvijanjem unazad (što sam povezala sa povišenim tonusom mišića). Svako popodne od 16-21h družili smo se tako što sam je bez prestanka dojila. Znala sam da imam mleka, curilo je na sve strane, znala sam da nije gladna po mokrim pelenama i stolici, ali to je trajalo i trajalo.

Pisala sam gospođi Terezi, mojoj podršci dojenju, o nastaloj situaciji. Rekla mi je da jednostavno postoje bebe koje vole svako popodne da se nasisavaju. Prihvatila sam da je to tako. Onda je počela da povraća u mlazevima, kao vodoskok. Odmah posle jela, sat nakon jela, dva sata nakon jela, bez pravila.

Napravila sam joj i formulu. Sve je popila i taman kada sam je podigla da podrigne, sve je izletelo. Na prvoj kontroli doktorka mi je saopštila da je dobila 1300 grama, što je bilo super, ali je bila zabrinuta zbog čega joj je stomak tako veliki. "Ili je puna gasova ili je Gastroezofagealni refluks (GER)", rekla mi je i ukratko objasnila o čemu se radi. Naglasila je da ne treba da paničimo, već da kupimo kapi za razbijanje laktoze. Poslušali smo je.

Oživljavala sam svoju bebu

Dunja je pila kapi nakon svakog podoja, ali je situacija bila još gora. Još više je povraćala. Jednom prilikom, nakon što je zaspala, usledio je "vodoskok", a nakon toga joj je i izašao sav sadržaj kroz nos. Prestala je i da diše! Nije mi bilo dobro, oživljavala sam svoje dete- vukla sam usnama sve iz nosa. Kada je prodisala, opet smo otišli kod doktora.

Tada smo dobili uput za Institut za majku i dete. Poslali su nas kod hirurga koji joj je prepipao stomak i poslao nas na UZ pregled stomaka. Nalaz je pokazao da je pilorus stenoza na granici zadebljanja i da je to jedna vrsta Ger-a. Zakazali su nam pregled za nedelju dana, uz savet da joj pred podoj dajem pirinčanu sluz. Posle još jedne nedelje pakla, otišli smo ponovo na UZ - stanje nepromenjeno. Rekli su nam da se naoružamo strpljenjem i da  pozicioniramo dušek tako da je što više u uspravnom položaju. Da je dobra stvar kod Ger-a to što nikada ne ide na gore, već na bolje. "Eto, i moj dečak ima GER i još uvek spava na uzvišenom dušeku", potvrdio je hirurg. Nije nam bilo baš svejedno, ali šta je tu je.

Naredni period nikome ne bih poželela. Život mi se sveo na četiri zida, danima nisam izlazila jer je moja Dunja stalno plakala, kada jede, kada spava, kada je dojim- dan, noć. Bila sam umorna i nervozna i čitala sam sve o GER-u. Pitala sam se zašto baš mi, zašto Moja lepa, zašto bilo ko...

Opet zbog vraćanja sadržaja, došli smo u kritičnu situaciju. Prestala je da diše, ovoga puta mnogo duže. Jedva sam je oživela! Rešila sam da ovoga puta sam prevrnem Beograd da je spasem.

Ponovo smo dobili uput, ali ovaj put za Tiršovu.  Došli smo kod dr L u smenu. Pitala je je za trudnoću, porođaj, ocenu, težinu. Pregledala je stomak i rekla da je verovatno Ger i da nema potrebe bilo šta dalje da se radi jer beba super napreduje. Objasnila mi je kako se doji dete, šta je bradavica, a šta aeorola. Slušala sam je i nisam mogla da verujem. Na svako moje ali, prekidala me je, gurala mi je izveštaj u ruku i pričala o pozicioniranju bebe. "Ali mi to već sve radimo a stanje je isto", uspela sam da kažem. Ona nije odustajela i opet nam je rekla da je to to, da nema šta drugo. Još jedan poraz, još jedna nemoć...PageBreak


Foto: Shutterstock

Bila sam nemoćna i umorna

Prestalo je povraćanje, ali je počela da češće bljuckanje, uz njenu vrisku, cičanje i grebanje. Jedva sam ukapirala da je to kiselina. Po ceo dan i celu noć. Dete za tri meseca nije sve ukupno spavalo ni tri dana. "Nije dobro. Ništa nije dobro. Ne može ovako", govorila sam u sebi.

U međuvremenu sam se i često svađala sa mužem. Bila sam sama po ceo dan sa bebom, nisam znala ni kada sam jela zadnji put (verovatno juče), sve me je onako "lepo sastavilo". Došla sam u sukob sa ljudima iz okoline koji su mi pričali da sve bebe bljuckaju i da "to nije ništa". Znala da je "nešto", osećam da nešto nije dobro.

Opet smo otišli na Institut, opet kod hirurga- sve je to dobro za sada, beba napreduje, proći će. Od tada je krenuo konstantan plač, od 17-02 časa kada je Dunja uspevala da sastavi jedno dva sata spavanja. Trajalo je čitavu nedelju. Držala sam je u rukama danima, mesecima. Nisam smela da je spustim, da ne bi povratila i ponovo prestala da diše (šta ako ovaj put ne uspem da je spasem!). Nemoć, nemoć, nemoć... pribila me uz zid, nisam imala kud.  

Vodili smo Dunju na detaljna ispitivanja

Te noći ljuljala sam je pored uključenog aspiratora. Bilo je dva sata, ona smirena, ušuškana... "Proći će, Lepa moja, samo još malo, mora da prođe. Ti si hrabra devojčica, ti si u stvari najhrabrija devojčica", tešila sam je. U tom trenutku shvatila sam koliko je njoj, ustvari, teško. Njoj je najteže, trpi sve to, bori se, neda se. Ko šiša mene što ne spavam, ne jedem, što sam skinula zbog GER-a 14kg za mesec dana. Ja ću to lako, ali ne mogu da dozvolim da se dete pati. Tu noć sam tukla refluks, mišić. Odlepila sam baš, udarila sam rukom o aspirator. Da sam mogla, iščupala bih ga, zgazila. Ponovo Tiršova, ali ovaj put moj drugačiji pristup. Ušla sam i pitala da li moje dete treba skroz da prestane da diše da bi neko reagovao! Tada se situacija zaoštrila. Uradili smo analize - krvna slika, urin. Otišli na pregled kod hirurga, pa kod na gastro. Trajalo je čitavo jedno popodne. Zakazali su nam UZ za sutradan (navodno preko neke veze, kao čine nam uslugu), jer, eto sve je već puno. Tražili su da ne jede i ne pije ništa od 2h ujutru. Bože, preživećemo i to, valjda.

Došli smo u 8h, po dogovoru. Naravno, sve je kasnilo - vizita, doktor... Bežala sam od Dunje da me ne vidi jer nisam smela da je dojim. Konačno su nas prozvali, u 10h. UZ stomaka je bio dobar - raspored organa super, pilorus i dalje isti, ali da bi bili sigurni da li je Ger od njega ili ne, morali smo ponovo da dođemo sutradan. Ovaj put pila je čaj kako bi proverili gde ide tečnost. Rekli su nam da tečnost šeta, da se vraća, a da ne bi trebalo, pa da ipak uradimo i endoskopiju, kako bi potvrdili Ger. Još jedan dan gladovanja, mučenja...

Imali smo zakazano kod profesora P u 8h. Došli na vreme, beba je bila gladna, plakala je. Opet sam bežala. Suprug se sa njom jedva izborio. U neko doba, oko 12h, izašla je sestra i bukvalno je otela iz ruku. Vratila je nakon 10 minuta, omamljenu zbog anestezije. Došao je dr L i rekao nam da je sve dobro što se tiče organa, ali da je ipak Ger. Savetovao nam je da ili nastavim da je dojim ili da joj dajem neku formulu. "Sve bebe imaju nerazvijen mišić između jednjaka i želuca, ali eto neke više a neke manje, pa neke bljuckaju a neke ne. Dešava se. Dešavalo se uvek, samo eto niko nije obraćao pažnju na to", rekao mi je i dodao da će vremenom biti bolje. Pitala sam ga šta da radimo sa kiselinom? Savetovao je da uradimo ph metriju da bi se uvela prava terapija. Naravno, pristali smo. Nismo želeli da nam dete tamo neka glupa kiselina nervira, da ga nagriza, neda mu da spava. Želeli smo da izađe napolje, da se smeje! Nisam želela da dobije upalu jednjaka, ušiju, pluća, astmu, bronhitis.

Opet izgladnjivanje, opet pregled u 8h ujutru. Opet sve kasni, ovoga puta čekali smo da skinu aparat nekom detetu, pa da ga očitaju, pa da ga sterilišu jer nemaju drugi. Čekali smo sa četvoromesečnom bebom koja je bila gladna 12 sati. Sestra nas je zamolila da je držimo dok je ubacivala sondu kroz nos, jednjak... Baš mi nije bilo dobro! Raspadala sam se od raznih emocija, a nisam smela da pokažem. Čekalo me je dete da ga podojim. Već dugo nije jela. Pričali su mu šta kada da pritisnem, za bljuckanje, povraćanje, kiselinu... Šta kada leži, a šta kada ne, i sve to dok je moja Dunja plakala. Gurnula sam joj dojku, ali je odbila. Nisam mogla da je smirim, počela je da crveni, a ja sam se zapetljala u sondu. Sredila sam sve to, ali moja Dunja nije prestajala, nije jela, ali je zato povraćala. "Bože, kako još 23 sta da izdržimo, šta ako ovo sve pokidamo kod kuće, šta ako ne bude htela da jede!?", razmišljala sam tada. Pozvali smo dr L i zamolili da prekine ph metriju. Nismo mogli više da je mučimo. Izabrala sam da je držim svaki dan, po čitav dan, dok sve ne prođe. Dali su nam otpusnu listu na kojoj je pisalo da je ph metrija prekinuta zbog ne saradnje roditelja.PageBreak


Foto: Shutterstock

Saveti drugih mama bili su od najveće pomoći

Napravili smo novu organizaciju. Suprug je napustio posao da bi bio sa nama, a našli smo ženu za čišćenje stana. Uveli smo pirinčanu vodu svakodnevno i AR formulu uveče. Želeli smo da se malena Dunja bar malo odmori. Formula je naravno delovala, spava je, ali se opet javljala kiselina. Počela je da me grize savest. Šta sam rešila sa AR formulom? Ništa, samo je eto meni lakše, znam da je neće trenutno povratiti, ali kiselinu hoće. Setila sam se da sam u srednjoj školi radila sa lakmus trakicama koje mere ph vrednost. Našla sam ih na netu i suprug je ujutru otišao da ih kupi. Ceo dan sam ih valjala po onome što je Dunja izbacivala. Videla sam da je povišena kiselina. Zakazali smo pregled u privatnoj klinici i platili 5500 dinara da bi dobili informaciju da se opet javimo dr L u Tiršovoj jer je zaista dobar lekar (njegov učenik) i da bez ph metrije nema terapije. To me baš dotuklo!

Opet sam počela da čitam šta su drugi radili. Tražila sam mame koje su prošle kroz to, molila sam ih za bilo kakav savet kako bi pomogli Dunji. Znate, te nepoznate mame su nam najviše pomogle. Te mame koje nikada nisam videla već samo čula ili čitala šta su pisale, one su imale najviše razumevanja. Valjda nas je snašla ista muka. Valjda razumeju kako je kada si nemoćan. Koliko nemoć ubija. Sastavila sam listu blokatora kiseline sa namerom da prvo testiram na sebi. Da, sama pokušavam da uvedem terapiju, samo da Dunja bude dobro. Sutradan smo otišli kod L na redovnu zakazanu kontrolu. Opet su proveravali krvnu sliku i urin i izmerili težinu. Raspitali su se kakva je situacija i uradili alergo test. Naravno, opet je sve bilo super, ali se onda događa ČUDO - Moja Dunja dobija terapiju. Konačno je dobila blokator kiseline.

Nakon četiri meseca mučenja. Tek tako. Posavetovali su nas da što pre uvedemo dva čvrsta obroka, čak i meso ako mislimo da GER što pre prođe, jer žvakanjem mišić sazreva. Plašila sam se da dam bebi od četiri meseca toliko obroka odjednom! Nakon prvog dana terapije, već nije bilo kiseline.

Nakon nekog vremena, moja Dunja je već bila druga beba, moja Dunja se oraspoložila. Nakon dve nedelje krenuli smo sa jednim obrokom. Htela je da jede! Terapija i dalje trajala, ali je situacija bila daleko bolja. Konačno smo osetili radost! Konačno smo se smejali! Smanjilo se bljuckanje, nije više bilo kiseline. Konačno smo mogli malo napolje.

Prolazi vreme, a moja Dunja "prelazi" preko GER-a, gazi ga samo tako, sve mu vraća. I treba. Dosta je bilo! Ne ponovilo se. Nakon tri meseca od terapije i čvrstog obroka, Ger-a nema. Uvežbao se taj mišić glupavi, konačno radi šta treba da radi. Sreći nema karaja. Konačno imamo mali predah, ali uz oprez. Konačno mogu da odahnem. Konačno znam da se nećemo predati Ger-u, da neće biti tu kako zna i sa godinu dana, da nećemo imati problema sa jelom, da neće vraćati čvrste obroke. Znate, to se vrlo često baš tako dešava, da se Ger ne povuče ni sa godinu dana, da ostane odbojnost prema hrani i nagon na povraćanje. 

Svaki dan sada nam je nova radost!

Danas svako novo jutro hranimo golubove. Danas mi Moja Hrabra devojčica pravi društvo u kuhinji, tu kraj šporeta dok pravim klopicu baš za nju koja voli da jede. Danas moja Lepa obožava da gurne prstiće u testo za zdrave keksiće, razume se, pa mi osmehom pokaže da je pun pogodak. Danas opet plešemo, đuskamo uz njenu omiljenu pesmu od Seke Aleksić (ne znam zašto, ali baš je Seka raduje). Danas opet možemo napolje. Danas baš nemam vremena i razumevanja, a i ne želim, za osudu okoline zašto je hranim po tablici. Nisam moderna mama već samo želim sve najbolje svom detetu. Ništa me to ne čini boljom mamom za okolinu, ali za moje dete da. Nema potrebe da mi to bilo ko drugi kaže. Znam da jesam dobra mama. Danas me baš briga što svekrva ne priča sa mnom iz meni nepoznatih razloga. Danas me baš briga što se zaova naljutila što sam se našalila da su unučići klempavi na dedu i to mi neka tetka. Danas nemam opravdanje za bilo čije ponašanje, jednostavno ne želim. Danas imam vremena samo za svoju najveću Radost i ne dam da to bilo ko sruši. Danas kada ponekad bljucne kao i sve bebe, kažem - nema veze Mila moja, evo obrisaćemo. Poljubim je, nije bljucka bitnija od njenog osmeha. Danas me najviše raduje baš ta rupica na obrazu kada se osmehne, a često je tu. Znam, mnogo sam je razmazila, mnogo sam je vezala za sebe. Neka sam, patila je, borila se i izborila se. Naravno da ću da je razmazim, jer to je Moja Lepa Hrabra devojčica. To je najhrabrije stvorenje koje sam upoznala u životu. Ne dam je tek tako.

Mama Ivana Novaković

Pozivamo vas da kroz ovu rubriku prenesete svoja iskustva iz perioda trudnoće, sa porođaja, prvih dana sa bebom, kao i iskustva u odgajanju i vaspitanju dece. Vaša iskustva mogu biti dragocena drugim ženama, a pored toga što ćete pomoći jedna drugoj, verujemo i da ćete uživati u pričama trudnica i mama koje žive u drugim zemljama.

Pošaljite nam svoju priču, fotografiju - ukoliko želite (maksimalna veličina fotografije 200Kb) i osnovne podatke (ime i prezime, adresu, godine i e-mail adresu) na e-mail: iskustva@yumama.com.