Da li je ono što jedemo i kako se ponašamo dok smo trudne važno za našu bebu? Gotovo svaka žena kojoj se postavi ovo pitanje - odgovoriće potvrdno. Jasno je da hrana koju unosimo u organizam utiče na naše zdravlje, pa zašto onda ne bi i na bebino zdravlje, kada beba dobija hranu iz majčinog krvotoka.

Isto tako, danas veliki broj ljudi veruje da smo mi ono u šta verujemo ili, kako kaže otac Tadej: "Kakve su ti misli, takav ti je život".

Ali, na koji način ovo funkcioniše? Odgovor na to pitanje verovatno zna manje od jedan odsto budućih mama. Neke će odgovoriti da ono što jedemo i kako se ponašamo utiče na neki način na gene naše bebe jer je u genima sve zapisano, u genima je naša sudbina. Ovo je samo delimično tačno. Genom, skup svih gena čoveka, određuje naša brojna svojstva - geni određuju boju očiju bebe, kao što određuju i da li će beba imati bilo kakve fizičke nedostatke. Međutim, ono što jedemo, kako živimo i kako razmišljamo, određuje na koji način će naši, odnosno geni naše bebe da se ponašaju - što, na kraju, određuje i sudbinu naše bebe.

Epigenetika - nauka "iznad" genetike

Istraživanja na miševima, sprovedena devedesetih godina prošlog veka, pokazala su da slaba ishrana skotnih ženki ima za posledicu promenjen izgled mladunaca, ali i njihovu sklonost u odraslom dobu ka različitim bolestima kao što su dijabetes, srčane bolesti i moždani udar.

Odavno je poznato iz psihijatrijskih istraživanja da ponašanje majki tokom neonatalnog razvoja bebe ima uticaj na detetov kasniji razvoj. Sada to potvrđuju i biološka istraživanja

Drugo istraživanje je pokazalo kako je ponašanje i odnos majki pacova prema mladuncima odredilo njihovu sudbinu - mladuncima za koje se majka nije brinula, bio je oslabljen stresni odgovor kada su porasli.

Ova istraživanja, sprovedena pre dvadesetak godina, otvaraju nam vrata jednog novog područja biologije, a to je - epigenetika. Radi se o nauci "iznad" genetike. Naime, dok se genetika bavi nasleđivanjem gena, fokus epigenetike nije sastav samog molekula DNA odnosno gena i njihovo prenošenje na potomke, već "ponašanje" tih gena kod svakog pojedinca, to jest ponašanje u svim ćelijama osobe.

Pojednostavljeno, ako zamislimo svoj genom kao kompjuter, on predstavlja hardver, a epigenom njegov softver. Epigenom će reći našem genomu kada, kako i koliko dugo treba da radi. Genom svakog tipa ćelija ljudskog tela (ima ih oko 200) je isti, ali svaki ćelijski tip ima svoj unikatni epigenom. Na taj način, različiti ćelijski tipovi obavljaju različite zadatke u telu čoveka. Epigenetička informacija sadržana u epigenomu, "reći" će ćeliji koji od njenih gena treba da budu aktivni a koji ne - da bi proizvodili specifične proteine koji obavljaju određene zadatke u različitim tipovima ćelija. Tokom deobe, epigenetička informacija se prenosi iz ćelije u novonastalu ćeliju (takozvanu ćeliju ćerku), ali ta informacija nije konstantna. Različiti faktori iz okruženja mogu brzo i reverzibilno (povratno) da menjaju epigenetičku informaciju.

Naučnici smatraju da je epigenetička informacija najosetljivija tokom trudnoće i u pubertetu. Materije koje unosimo u organizam kao što su hrana, lekovi, toksini (bilo iz hrane ili vazduha), ali i naše ponašanje i naše misli - mogu da aktiviraju ili deaktiviraju delovanje naših gena a da pritom ne promene samu šifru gena (sekvencu DNA).

Imamo uticaj na naše gene

Faktori iz okruženja mogu da dovedu do hemijskih promena u našem organizmu, koje dalje podstiču vezivanje specifičnih grupa molekula - takozvanih metilnih grupa, i na taj način se gen "gasi" ili "pali".

Ishrana nije prolazna i površna stvar u našem životu, i nije preterano ako kažemo da smo mi ono što jedemo. Ili, čak i više od toga - da smo ono što su jeli naši roditelji!

Dobra vest je da sami možemo da utičemo na to šta jedemo i kako razmišljamo, a samim tim utičemo na to da li će se određeni geni aktivirati ili ne.

Naučnici navode da dramatičan porast osoba obolelih od dijabetesa, srčanih bolesti i raka, kao i osoba sa nekim drugim promenjenim stanjima, poput gojaznosti - karakterističan za moderno društvo, ima uzrok u poremećenoj epigenetici a ne u genetici (nasledne mutacije u genima) čoveka.

Poremećene epigenetičke oznake naši geni dobijaju tokom "pogrešnog" embrionalnog, fetalnog i ranog neonatalnog razvoja. Dokaz za to su istraživanja sprovedena na miševima sa neobičnom, žutom bojom dlake. Naime, tim miševima se "pokvario" gen za normalnu, smeđu boju dlake. Međutim, ako su skotne ženke uzimale hranu bogatu holinom, rađale su miševe normalne boje dlake a ne žute, što bi se očekivalo u slučaju da su nasledili "pokvareni" gen. To je zato što holin sadrži metilnu grupu koja je promenila ekspresiju gena za boju dlake. Znači, gen nije bio "pokvaren" (nije imao mutaciju), već mu se samo ponašanje promenilo, to jest imao je promenjenu metilaciju.

Dodaci hrani kao što su vitamin B12, folna kiselina, holin i batain (iz šećerne trske) - donori su metilne grupe, pa njihovo unošenje u organizam može da utiče na ponašanje naših gena. Znači, ishrana nije prolazna i površna stvar u našem životu, i nije preterano ako kažemo da smo mi ono što jedemo. Ili, čak i više od toga - da smo ono što su jeli naši roditelji! Iako bebe nisu osuđene svojim fetalnim životom, ipak način na koji žive u majčinom stomaku ih i te kako čini osetljivijim ili otpornijim na različite bolesti u odraslom dobu. Unošenje pesticida, raznih toksina i veštačkih dodataka hrani u organizam majke - može da utiče na razvoj bebe. PageBreak

Pozitivne misli utiču na "ponašanje" gena

Da ponašanje majki tokom trudnoće i neonatalnog razvoja bebe utiče na sudbinu deteta, odavno je poznato iz psihijatrijskih posmatranja i istraživanja. Sada i biološka istraživanja kanadskih naučnika pokazuju da odnos i ponašanje majki pacova prema mladuncima direktno utiče na specifične promene u njihovom mozgu.

Hrana bogata različitim metilnim grupama● FOLNA KISELINA: zeleno povrće, semenke suncokreta, džigerica, kvasac, soja ● HOLIN: žumance, džigerica, soja, piletina, teletina, govedina  ● BETAIN: žitarice, spanać, školjke ● VITAMIN B: meso, džigerica, mleko, školjke 

Naime, mladunci koje majka nije lizala tokom neonatalnog razvoja, što predstavlja normalni deo dojenja kod glodara, proizvode više stresnih hormona u odraslom dobu. Naučnici su utvrdili da je razlog za to gubitak metilne grupe u genu za glukokortikosterodni receptor koji reguliše proizvodnju hormona stresa. Prema tome, majčino ponašanje, pa čak i njene misli, mogu znatno da utiču na "ponašanje" bebinih gena.

Epigenetika nas uči da je telo zajednica različitih ćelija sa određenim zadacima, koje omogućavaju telu da savršeno funkcioniše i bude zdravo. Takođe, signali iz mozga kontrolišu čitanje gena. Istraživanja su pokazala da negativne i teskobne, kao i misli koje izazivaju strah deluju na našu DNA tako da je čine jako stisnutom uz proteine koji zajedno sa DNA čine naše hromozome. Nasuprot tome, pozitivne i srećne misli rezultiraju opuštanjem veze između DNA i hromatinskih proteina, omogućavajući našim genima da budu aktivni, funkcionalni.

Na primer, telo reaguje na teskobne misli na taj način što se zaustavlja rast, krvni sudovi se stiskaju (onemogućava se cirkulacija krvi - svi smo bili svedoci barem jednom u životu da ne krvarimo iz posekotine ako se jako uplašimo), sprečava se odlazak krvi prema mozgu i, što je najgore, imuni sistem prestaje da dobro radi. Tokom takve reakcije, naša nadbubrežna žlezda radi pojačano, kako bi lučenjem odgovarajućih hormona zaštitila telo od onog što nas je uplašilo. Ali, nažalost, naš imuni sistem ne radi, zapravo ne može da nas zaštiti od naših unutrašnjih, nerealnih strahova.

Takva situacija je idealna za viruse i bakterije, koji se koriste takvim stanjem našeg organizma, i onda ga napadnu kada je najslabiji, što dalje vodi do bolesti. Šta više, prekomerno lučenje hormona nadbubrežne žlezde (adrenalina) uništava sopstvene organe, a najviše srce. Zamislite rezultat hroničnog straha, brige, teskobe, stresa i negativnih misli!

Smanjite rizik na vreme

Nažalost, ne možete uvek da imate potpunu kontrolu. Ali, možete da kontrolišete aktiviranje i deaktiviranje vaših gena ako pazite kako se hranite, ako ne unosite u svoj i bebin organizam štetne supstance kao što je - na primer, dim cigarete i, naravno, tako što ćete da razmišljate pozitivno, umesto da sebe i bebu mučite negativnim i teskobnim mislima... Pošto se genom nasleđuje, ne možete da odaberete da li će vaša beba imati plavu ravnu kosu ili kovrdžavu smeđu, niti možete da odaberete njen oblik nosa, kao ni da utičete hoće li beba da nasledi neku mutaciju, koja je prvi korak do određene bolesti. Ipak, svojim ponašanjem možete znatno da smanjite rizik da vaša beba ne oboli od bolesti kojima je genetski sklona. Brigom i odgovornošću za sopstveni epigenom, direktno utičete kako na svoje, tako i na zdravlje vaše bebe.

Važno je da imamo na umu da nismo nužno zarobljeni epigenomom, već možemo sami da ga menjamo - što nosi odgovornost, ali i nadu.

Manja Perić Mitić