Kampovi za decu se često neopravdano u potpunosti izjednačavaju sa godišnjim odmorom, izletom ili druženjem u prirodi. Međutim, kada kamp za decu stavimo pod našu psihološku lupu, vidimo da se zahvaljujući njemu razvijaju različite veštine kao što je komunikacija sa vršnjacima i autoritetom, snalaženje u konfliktnim situacijama, upravljanje emocijama. Dete takođe uči kako da izvršava svoje obaveze na vreme, razvija osećaj za potrebe drugih ljudi, prepoznaje značaj međusobne saradnje i tolerancije, jača timski duh i preuzima timske uloge.

U nastavku teksta se nalazi 10 najvećih vrednosti kampa koje smo prepoznali:

1. Upravljamo svojim emocijama

Kamp predstavlja specijalnu situaciju po tome što je svako dete samo jedno od njih 20-30 u grupi. To znači da se pažnja voditelja programa deli sa velikim brojem drugara i da detetove želje i potrebe nisu jedine i na prvom mestu kao što je to slučaj u porodici. Da bi ostvarilo svoje želje dete mora da se izbori za njih. Usled ovakvih okolnosti dete razvija toleranciju na frustracije, uči da podnosi neprijatne situacije i neprijatne emocije i pronalazi načine da upravlja njima,

2. Radimo stvari kojih smo se nekada plašili

Program kampa je najčešće vrlo raznolik. Sadrži brojne aktivnosti koje zahtevaju fizički angažman deteta ili sportske aktivnosti poput penjanja, borilačkih veština, skakanja, prolazak kroz poligone i sl. Za neku decu ovakvo okruženje predstavlja ostvarenje snova, dok je za neku drugu to njihova najstrašnija noćna mora. S obzirom da se sve aktivnosti sprovode u kontrolisanim i bezbednim uslovima (što je osnovna odgovornost organizatora kampa) dete se vremenom oslobađa straha. Uz podršku edukovanog osoblja i drugara, koji predstavljaju značajnu motivaciju, dete uspeva de realizuje predviđene aktivnosti i što je najvažnije pobedi svoje strahove.

3. Učimo da poštujemo sebe, ali i druge

Učesnici svakog kampa definišu svoja pravila ponašanja. Jedno od najznačajnijih jeste da su sva deca jednaka, da imaju jednaka prava, obaveze i odgovornosti. Deca brzo uče kako da se zauzmu za sebe i izbore za svoj glas, ali na način koji ne ugrožava ostalu decu. Nasilje i bilo koji oblik agresivnog ponašanje nije prihvatljiv. Na ovaj način se deca uče asertivnom ponašanju. Posebno značajna vrednost kampa je razvoj samopouzdanja. Činjenica da je dete prihvaćeno od strane druge dece, pri čemu je neke od njih tek upoznalo, doprinosi poboljšanju detetove slike o sebi. Neke od aktivnosti zahtevaju posebnu vrstu izlaganja, kao što su npr. skečevi, prezentovanje pred grupom, pričanje viceva i slično takođe pomaže deci da razbiju tremu u ovakvim situacijama.

4. Učimo da zabavimo sami sebe, razvijamo kreativnost

Veliki broj aktivnosti je koncipiran tako da razvija maštu deteta. Kampovi najčešće sadrže  muzičke, likovne  ili dramske radionice, koje detetu omogućavaju da ispolji i razvija svoje talente. Pored toga, dete razvija i divergentno (stvaralačko) mišljenje obzirom da život u prirodni zahteva brojne improvizacije i snalaženja. Iako je veći deo programa pažljivo isplaniran i struktuisan, deca imaju dovoljno slobodnog vremena tokom kojeg sami osmišljavaju aktivnosti bez pomoći odraslih, medija i tehnike.

5. Razvijamo drugačije vrednosti: Važno je šta znamo i kakvi smo, a ne koliko imamo

Kampovi  predstavljaju neku vrstu posebnog univerzuma gde važe posebna pravila. Deca sa sobom donose isključivo svoju ličnost i svoje veštine. Dakle, nije važno iz koje porodice dete dolazi, kakve ocene ima u školi, sa kime se druži i koliko novca ima. Te stvari su jednostavno irelevantne. Da bi dete bilo prihvaćeno od strane ostale dece važno je da bude dobar drugar, da se uključuje u različite aktivnosti i da  sarađuje sa ostatkom grupe.PageBreak

6. Modernu tehnologiju ne koristimo, učimo da volimo prirodu

Osnovna odlika kampova jeste da se održavaju u prirodi. Većina kampova, izuzev kompjuterskog, nema preteranu potrebu za korišćenjem računara, televizora i slične tehnologije. Deca provode vreme napolju na svežem vazduhu. Za neke od njih je ovo jedinstvena prilika da se suoče sa strahom od insekata, uživo vide žabice, leže na travi, šetaju po šumi... Koliko god ove stvari delovale nevažno, one su prirodne i potrebne deci, naročito u ovom trenutku kada veliki broj odrasta u sterilnim uslovima, betonskim blokovima i asfaltu.

7. Upoznajemo nove drugare, dobijamo prave prijatelje

Specifični uslovi omogućavaju da se deca vrlo brzo upoznaju i izgrade međusobno poverenje. S obzirom da provode mnogo vremena zajedno u situacijama koje provociraju različite emocije, prijateljstva koja nastaju su trajnija i specifičnija u odnosu na uobičajne situacije. Iako se poznaju tek nekoliko dana, redovna pojava poslednjeg dana kampa su suze i tuga zbog rastanka.

8. Brinemo sami o sebi

Veliki broj aktivnosti deca obavljaju samostalno. Pre svega vode računa o svojim stvarima, biraju aktivnosti u kojima će učestvovati, biraju drugare sa kojim će provoditi vreme. Samostalno, bez pomoći i podrške roditelja podnose potencijalne neprijatnosti, percipirane nepravednosti i pronalaze način da se nose sa njima.  Deca koja uzimaju neku terapiju, nose sočiva i slično, samostalno (pod nadzorom voditelja kampa) brinu o svom zdravlju. Za porodice u kojima deca u velikoj meri zavise od roditelja i njihovog mišljenja je ovo naročito značajno.

9. Pokrećemo svoje telo, bavimo se sportom

Deca su aktivna tokom čitavog dana. Čak i kampovi koji po svojoj sadržini nisu dominantno orijentisani na sport sadrže aktivnosti tokom kojih se sva deca bave sportom. Nekada su to jutarnja razgibavanja, nekada turniri u fudbalu, košarci, odbojci, a nekada je to potpuno nova vrsta sporta u okviru sekcija kao što su borilačke veštine, paintball, streljaštvo i sl. Činjenica da deca provode vreme napolju je sama po sebi dovoljna da se oni aktiviraju  i  potroše energiju.

10. Prolazimo kroz novo, zabavno iskustvo i jednostavno smo veseli

Kampovi predstavljaju nesvakidašnje iskustvo koje se pamti čitavog života. Stvari koje se uče na radionicama je možda i moguće zaboraviti, ali pesmu našeg tima, iskre logorske vatre i smeh naših dragih prijatelja ostaju večno deo našeg sećanja i golicaju našu maštu, sve dok željno iščekujemo sledeće leto.

Piše: Bojana Filipović, psiholog