Nekada se verovalo da pojedina deca bolje reaguju na kazne, a neka na pohvale - odnosno, da u zavisnosti od dece, treba više primenjivati jedno ili drugo. Međutim, kod većine dece moraju postojati i kazne i nagrade, i zabrane i pohvale.

Kazne, ali samo konstruktivne

Dete (posebno u ranom i predškolskom uzrastu) ne ume samo da proceni koje je ponašanje dozvoljeno, a koje nije. Te granice uspostavljate vi. Međutim, da bi granice bile uspostavljene tako da ne ponižavaju dete, da poštuju njegovu ličnost, da ne "urušavaju"  vaš međusobni odnos - kazne moraju biti objašnjene, konstruktivne, jasne, primerene detetovom uzrastu…

•    Uzrast. Kada neko detetovo ponašanje kažnjavate, uvek mislite na njegov trenutni uzrast, odnosno da li je dete kaznu zaslužilo jer ne zna za neko pravilo, ili namerno hoće da izazove vašu reakciju? Da li je pogrešilo Bez obzira na ono što je učinilo, nemojte kažnjavati svoje dete oduzimanjem ljubavi, bacanjem omiljene igračke, ponižavanjem, uskraćivanjem hrane...svesno i namerno, ili slučajno - zbog svog neznanja i neiskustva?

•    Objašnjenje. Samo u situacijama kada nemate vremena za objašnjavanje jer je dete u neposrednoj opasnosti (na primer, potrči za loptom preko ulice), vi reagujete bez razmišljanja. Ipak, da bi dete istinski razumelo vašu trenutnu reakciju u ovoj situaciji, bez obzira da li je ona u tom trenutku bila vaš povišen glas, udarac, ili grubo «cimanje» za ruku… kada opasnost prođe, objasnite mu zašto ste tako reagovali.

U svim drugim situacijama važi pravilo da sve što zabranjujete ili kažnjavate, detetu najpre objasnite zašto to činite. Ovo pravilo važi za svaki uzrast. Vi možete izabrati da kažete: "Ne dozvoljavam ti da odlaziš u taj kafić" - bez objašnjenja, ali takvo vaše reagovanje stvara sindrom "zabranjenog voća", pa će mu to mesto biti još draže. Osim toga, ako se vi niste potrudili da objasnite šta tamo tako strašno ne valja, zašto očekujete da će se dete potruditi da vas posluša? Radije objasnite zašto nešto ne dozvoljavate.PageBreak•    Reciprocitet i nereciprocitet. Vi imate pravila dozvoljenog i nedozvoljenog ponašanja u svojoj porodici.
Na primer: Kada se dete igra loptom po stanu (a to je, na primer, zabranjeno ponašanje), šta vi činite? Najpre opominjete: "Prestani da se igraš loptom po stanu". Ako to kažete više puta, a dete se još uvek igra, odlučujete da ga kaznite.

Kako?

Pretnjom da neće ići sutra kod bake? Ili ga udarite? Nerecipročna kazna ima trenutne rezultate i dovodi do toga da dete zaista prestane sa nekim svojim započetim ponašanjem. Međutim, na osnovu ovakve kazne ono neće upamtiti da je igranje loptom u stanu zabranjeno ponašanje, jer ne postoji logična veza između uzroka (nekog konkretnog ponašanja) i posledice (način na koji ste ga kaznili).

Zato će isto to ponašanje da ponovi, sve dok vaša kazna ne postane recipročna, ili ga dete samo od sebe ne preraste. Šta je recipročna kazna? Kažete: "Opomenuo sam te dovoljno puta, i sada ti oduzimam loptu", a zatim, je, naravno, zaista i oduzmete.

•    Postupak, a ne dete. Uvek pokušavajte da kažnjavate neki određeni postupak, a ne samo dete. Zato mu obavezno objasnite zašto je neko određeno ponašanje "zavredelo" kaznu.

•    Glas, vikanje. Svaka vika je kazna. Ako na povišen glas i viku dete ne reaguje - to je samo znak da ste svoj glas "potrošili", to jest da ste previše vikali, i da je dete vremenom postalo otporno, imuno, oguglalo je. Čuvajte svoje reči, svoj glas, i umesto toga pokušajte da razgovarate.

•    Kako bi ti? Određujte kazne zajedno sa detetom. Pitajte ga: "Kako bi ti kaznio mene da si na mom mestu, a ja na tvom?". Razgovarajte o vašim kaznama. Dogovorite i njihov redosled. Ukoliko dete zna unapred koja kazna sledi za neko određeno ponašanje, više će voditi računa da do kazne ni ne dođe.

•    Vaše (ne)raspoloženje. Kazna uvek treba da je u direktnoj vezi sa nekim detetovim ponašanjem, a ne sa vašim autoritetom. Da li će biti kažnjeno ili ne, ne bi smelo da zavisi od toga kako ste vi raspoloženi tog dana. Izrazito je važno da detetovi postupci ne postanu okidač za vaša skrivena osećanja, jer su ta osećanja često višak problema, višak obaveza, manjak

Poziv u pomoćIako ste vi kao roditelj verovatno veoma mnogo ljuti u slučaju da vaše dete počne da krade, laže, naglo popušta sa ocenama u školi, beži od kuće… pre nego što odlučite kako ćete ga kazniti, setite se da je takvo ponašanje najčešće poziv u pomoć.

vremena…

Kada se razbesnite i počnete da udarate ili «samo» vičete na dete, zapitajte se da li vičete zato što je ono nešto stvarno pogrešilo, da li je zaslužilo vaše kažnjavanje, ili ste možda nezadovoljni svojim poslom, odnosom sa mužem, sa prijateljima, imate brige oko finansija…

•    Batine. Uvek izbegnite fizičko kažnjavanje. Udarac, batine, šamar, "ćuška"… predstavljaju ne samo fizičko kažnjavanje, već i oblik nasilja nad decom. Pronađite druge, efikasnije metode kažnjavanja, koje vašu decu ne povređuju na ovako nasilan način.Većina roditelja zna da batine nisu efikasne u dugoročnom smislu. Oni ove kazne primenjuju jer nisu našli bolje.

Ali, dete ne zna da ga vi bijete zato što ne poznajete drugi način kažnjavanja. Umesto toga, u ranom uzrastu ono misli: "Loš sam, zato moraju da me tuku". Upravo zato, batine ostavljaju duboke ožiljke. Za razliku od spoljašnjih, vidljivih modrica, one unutrašnje mogu trajati zauvek.

•    Pravila za sve. Deca najlakše usvajaju pravila koja važe za sve. Zato, ako je pravilo da ne sme da se jede u dnevnoj sobi, i da za takvo ponašanje sledi kazna usisavanja tepiha… to treba da važi i za decu i za roditelje.

•    Izvini. Ako se posle kazne pokajete, ili shvatite da ste preterali - izvinite se. Izvinjenje vam ne sme biti arugument da preterate i ubuduće, to jest: jedno «izvini» vas ne opravdava, ali poručuje vašem detetu da ste razmislili o svom postupku, shvatili da ste pogrešili, i to priznali.
PageBreak

kada-primeniti-pohvalu-a-kada-kaznu

Pohvale su neophodne

Danas znamo da jedna pohvala više vredi nego mnogo kazni i zabrana. Nagrađivanjem, to jest pohvaljivanjem deteta, vi uspostavljate prisnije međusobne odnose. Deca koju su roditelji hvalili, mnogo su spremnija da se takvim roditeljima povere kada imaju problem, da budu prijateljski raspoložena, i spremnija su da saslušaju roditeljske sugestije i predloge.

•    Uopštene pohvale. Roditelji najčešće decu hvale na uopšten način. Na primer: "Bravo, sine", ili: "Vidiš kako si ti pametno dete". Uopštene pohvale, posebno ako su učestale, zapravo demotivišu dete i umanjuju njegovo

Ukoliko vam je cilj da vaše dete bude sigurno u sebe, pozitivno, kooperativno, dinamično, otvoreno - bez pohvala to ne možete postići

samopouzdanje.

Danas je popularno govoriti deci da su posebna. Iako je to istina, takva hvala ohrabruje narcizam, a ne samopouzdanje. Bolje im je reći: "Ti si za mene poseban", "Odlično si se potrudio" ili, jednostavno, "Volim te".

•    Konstruktivne pohvale. Konstruktivna pohvala je direktna i konkretna, i odnosi se na trenutno dečje ponašanje ili situaciju (na primer: "Odlično si sredio sobu"). Nekonstruktivne pohvale su uopštene, teoretske, široko generalizovane (na primer: "Ti si mamin anđeo"). I ovakve, nekonstruktivne pohvale su ohrabrujuće, ali na ovaj način niste pohvalili dete za ono što je konkretno uradilo. Sa druge strane, ovakve pohvale mogu biti i

NikadanemojteBezobziranaonoštojeučinilo,nemojtekažnjavatisvojedeteoduzimanjemljubavi,bacanjemomiljeneigračke,ponižavanjem,uskraćivanjemhrane...Odnosno,akoželitedavašekaznebudurecipročneiuzročno-posledične,setitesedaništaštodeteuradinemožebititakostrašnodazaslužiovakvekazne.

obavezujuće (na primer: "Ja znam da ćeš ti odlično napisati zadatak").

Međutim, kada se suoči sa situacijom da nešto ne ume ili ne može, dete će se teško obratiti za pomoć roditeljima koji su ga obasipali nekonstruktivnim, uopštenim pohvalama. Upravo zato, deca koja često dobijaju samo ovakve pohvale, mogu da se zatvore u sebe, jer shvate da su očekivanja njihove okoline, a pre svega njihovih roditelja veoma visoka.

•    Prilika za pohvalu. Potražite priliku da pohvalite svoje dete kad god ste njime zadovoljni. Ne zaboravite da je vaše pohvale vredan i detetov trud i uloženo vreme, a ne samo postignuti rezultati. Uostalom, ako nemate sluha da pohvalite trud, često izostanu i rezultati. Pohvala motiviše dete da radi i trudi se još više.

•    Pohvala pred detetom. Pohvala neće "razmaziti" vaše dete i učiniti ga manje dobrim nego što jeste. Hvalite ga, i to baš pred njim. Kako bi se razvilo u samopouzdanu osobu, mora imati odgovarajuću potvrdu (a ne samo da misli ili pretpostavlja) da ste njime zadovoljni, i da je neko njegovo ponašanje prihvaćeno. Ukoliko vam je cilj da vaše dete bude sigurno u sebe, pozitivno, kooperativno, dinamično, otvoreno… bez pohvala to ne možete postići.

•    Nagrade, a ne podmićivanje. Ukoliko detetu dajete poklon (nagradu) kada uradi nešto dobro (na primer, dobije dobru ocenu u školi) - vi ga, u stvari, podmićujete. To će naučiti dete manipulaciji, pa će veoma brzo početi da očekuje određene nagrade za određena ponašanja i stvoriti vašu uzajamnu, međusobnu manipulativnu vezu.

Jelena Holcer, pedagog